Page 70 - STAV broj 278

25 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI – KULTURA SJEĆANJA

Mersad BERBER

VEČERA U SREBRENICI

Od Maura Orbina do Nade Klaić sve historije Bosne su tužne.

(Alija Kučukalić, skulptor)

Rano pade mrak nad Potočarima. Zastudi. U mom rodnom Bosanskom Petrovcu pjeva mladost:
Naš domaćin predloži večeru u Srebrenici, u obnovljenoj kafa- “Od Oštrelja do Kolunića
ni njegovog prijatelja zvanoj “Misirlija”. Posadit ću sto borića
Kad smo već kod mraka, sjetih se da su mnogi znani putopisci Oj, Drvaru, iz tebe odlazim mlad
opisivali bosanske gradove “kako su kažnjeni usudom kratkoga U tebe se neću vratiti nikad.”
dana, kratkoga svjetla, zbog visokijeh brda u koje su položene
te kasabe”. Prosudiše, sunce kasno izlazi, a rano zalazi zbog vi- U Bosanskoj krajini odlazak mlade vojske u vojnu, u smrt, zva-
sokog gorja. Ustikolina. lo se kratko: Dva metra bez geometra.
Otud ta kazna kratkog dana i duboke tame nad Bosnom.
“Hej, Krajino, krvava haljino,
“Ne treba brinuti kad bi ovog časa iščezlo Umrijeću viš’ u Bosnu neću!
blistavo sunce, Jalah Bosno, moja rano grdna,
Jer je zemlji dovoljan carski namjesnik, A sve viče Ćuprilić vezire...”
baklja svjetla pravednosti.
On je svijetla zraka kuće pobožnosti “Krajina je stara koliko i junaštvo. Krajina i nije samo ze-
savršenog vođe, mlja, većma, nego zemlja. Krajina je za mene pjesma, pje-
Šejha Sirije, čija tekija je mjesto dubokih sma o junacima, koji nose rane bez zavoja, kuće su im di-
Tajni.” van kabanica.
Početak kronograma na konaku, na Oglavku, ispisan rukom PUŠKA ŠARKA I OTAC I MAJKA”
lijepim talik pismom, Kratak portret Krajine dao je Mirza Idrizović u svom
zadužbina Morali Kamil Mehmed-paše. “Spomenaru”.

U obnovljenoj kafani, za vrhom stola sjedi naš gost iz dalekog Iza posjete mezarju u Potočarima pokušavam da razbijem šutnju
Londona sir Edward Lucie Smith, moj sin Ensar, Bekir, prijatelj za stolom u kafani. Raspričao sam se šta mi je sad lektira. Sve je
iz Tuzle Ćazim Sarajlić i naš dobri domaćin Sadik Salimović.
Za stolom se više šuti nego što se govori.
Sjećam se još iz svojih davnih studentskih dana kad sam obi-
lazio znamenite krajolike i kasabe Bosanske krajine s prijate-
ljem Bekirom Misirlićem: da je govor naših ljudi, pogotovo u
planini, kratak, telegrafski, epigrafski, često puta svečan, kul-
tan, votivan, kriptoheretičan, ponekad jezik mistične karizme.

Kao u majstorskoj radionici Dizdara, Sidrana, Selimovića, Ibri-
šimovića, u epigrafici naših nišana zapisanih rukom Mehmeda
Mujezinovića.
Gusta sudbina i usud ispisan kratkim epigrafom i kronogramom.
Sjećam se kronograma, u prijevodu plemenitog Mehmeda Mu-
jezinovića na Sultan Mehmed-Hanovoj džamiji u Zvorniku.
“Bogomolja zaljubljenih derviša (uššak),
Dom onih koji padaju ničice.” (1594. godine)
Ili Mula Mustafe Bašeskije, koji je imao dućan na Baščaršiji
kod sahat-kule, po sjećanju:
“Kasno te noći dovedoše četiri ciganina, u zindan, u zoru ih
zadaviše.
U ime poretka.”
Iz novog obzorja, iz mog banjalučkog djetinjstva scene sa
željezničke stanice, pjeva mlada vojska:
“Stoj, mašino, stoj, mašino
Čakijom ću u te
Što nam voziš
Mlade regrute”.

70 2/7/2020 STAV