Page 47 - STAV broj 262

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Član partije i smrt

ZBOG ČEGA JE UBIJEN

ŠEFKIJA SELIMOVIĆ

Kako sam u to vrijeme bio premlad, srednjoškolac, krenuo sam,
neselektivno, neoprezno i djetinje naivno, u potragu za željenim
informacijama, sve do momenta kad za moj “istraživački aktivizam”
Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ doznaju moj otac i amidža, također partizan. Bili su bijesni. O detaljima
ne bih, bilo je tu svega, ali mogu reći da su me oštro prekorili, naredili
da odmah obustavim preopasnu “istragu”, a amidža mi je rekao ovo:
“Drago dijete, jesi li svjestan u šta si se upetljao? Nastaviš li, sve će nas
pohapsiti! Sve! Smjesta da si prestao s tim glupostima”

oja rahmetli strina, rođenjem i I prestao sam. Ali, a valjda to tako u ži- ideologije i pozlijeđenog pojedinca. Tema
starinom iz tuzlanske mahale votu biva, premda ih nisam tražio, ubrzo je, dakle, univerzalna. A ipak je sve moje,
Tušanj, u kojoj se, u neposred- su informacije o smrti Šefkije Selimovića, nezaboravljena vrelina nije mi dopuštala da
Mnom komšiluku, rodio i odrastao nerijetko i na začudan način, neštedimice tu temu i motiv pretvorim u hladnu tezu.
Meša Selimović, pričala mi je svojedobno, počele pristizati, pa sam, ni kriv ni dužan, To nije u potpunosti lični doživljaj, ali je
drhtavim glasom i očiju punih krupnih veoma brzo o predmetu moje prisilno pre- svačija mogućnost. Osnova idejne zamisli
suza, o nepravednoj i bezrazložnoj likvida- kinute istrage doznao gotovo sve. romana i jedina sličnost između mog ži-
ciji Mešinog starijeg brata Šefkije, dobrog Tako, u knjizi Sjećanja, koja je u tom vota i romana ležala je u pitanju: Šta sam
i časnog čovjeka, kako je neprestano nagla- periodu na volšeban način došla u moje ja poslije te osude, ožalošćeni i ozlojeđeni
šavala, likvidiranog partizanskom rukom ruke, Meša Selimović o gubitku brata, po- brat ili nesigurni, neuvjereni član partije?
koncem 1944. godine. red ostalog, piše: (U romanu je to izraženo ovako: ‘Šta sam
Nažalost, budući skromno obrazovana, na “(...) Patio sam kao nikad u životu, a ja sad? Zakržljali brat ili nesigurni derviš?
moje upite o stvarnim razlozima Šefkijinog pokušavao sam da ostanem u kolotečini Jesam li izgubio ljudsku ljubav ili sam ošte-
stradanja i, još važnije, političko-ideološkim koju sam smatrao jedino mogućom, jedi- tio čvrstinu vjere, izgubivši tako sve? Jesam
motivima koji su zasigurno i uvjetovali ovaj, no ljudskom, Čak i poslije tog neljudskog li izgubio ljudski lik ili vjeru? Ili oboje.’)
kasnije ću to doznati, zaista bezrazložan čin, čina! Htio sam, valjda, da razdvojim te dvi- Tako je u žižu romana došao sukob ličnog
nije znala mnogo, zapravo skoro ništa, osim je sfere, privatnu i opštu (kao da je to mo- osjećanja i političkog uvjerenja.”
da je “iz partizanskog magacina, po oslobo- gućno!). Možda sam se plašio da raskinem Na koncu, zbog čega je ubijen Šefkija
đenju Tuzle, uzeo na revers namještaj za svo- sa sobom onakvim kakvim me je stvorila Selimović i zašto ni do danas nije poznato
ju porodicu, pa su ga ubrzo optužili da je te revolucija, možda me vukla inercija: kako gdje je ukopan? Zbog namještaja? Teško je
stvari ukrao, izveli pred Vojni sud i osudili ću raskopati sebe cijelog? (...) Nakon toga povjerovati, tim prije jer je, kako vele, Seli-
na smrt strijeljanjem”. sam zapao u druge krize i nevolje, pa sam mović bio sposoban oficir i odan član Parti-
Kako sam u to vrijeme bio premlad, se ponovo prihvatio pisanja, pokušavajući je, pa se razlog za njegovu egzekuciju mirne
srednjoškolac, a u strininoj činjenicama da izmucam temu o ubijenom bratu, naža- duše može tražiti na drugoj strani. Recimo,
oskudnoj priči nisam mogao naći razlož- lost slabo i anemično: bio sam suviše blizu u ideološkom razmimoilaženju s visokopo-
ne odgovore, jer, zaboga, zašto bi neko bio događaja, još opijen njegovom vrelinom, zicioniranim srbofilnim partizanima kakvih
izveden pred streljački vod samo zato što je bez psihološke i emotivne distance, i sve u NOP-u nije bilo malo?
na revers uzeo nekakav namještaj, krenuo je ispalo suviše privatno, suviše pamfletski, I ne bi bio prvi. Pašaga Mandžić, na-
sam, neselektivno, neoprezno i djetinje na- divlja tužaljka koja se samo mene ticala... rodni heroj, jasno je među partizanskim
ivno, u potragu za željenim informacijama, Oko 1962. godine ponovo sam počeo da se rukovodiocima prepoznavao zamaskiranu
sve do momenta kad za moj “istraživački bavim svojom starom temom izgubljenog srbofilnu politiku, ulazio u oštre verbalne
aktivizam” doznaju moj otac i amidža, ta- brata. Ali je do tog vremena građa odle- sukobe s onima (Rodoljub Čolaković i Cvi-
kođer partizan. Bili su bijesni. O detaljima žala i mogla je podnijeti svaku obradu, a jetin Mijatović, prije svih) koji su prešutno
ne bih, bilo je tu svega, ali mogu reći da su i tema je, u mojoj svijesti, dobila određe- podupirali takvu politiku i, shvativši njihove
me oštro prekorili, naredili da odmah obu- no usmjerenje i savitljivost, i šire razmje- nakane, pun gorčine, javno izjavio, parafra-
stavim preopasnu “istragu”, a amidža mi je re: od izvorišta je prošlo gotovo dvadeset ziram, da, dok partizani ratuju i drže linije,
rekao ovo: “Drago dijete, jesi li svjestan u godina, i u doživljaju više nije bilo sirove četnici idu iza njih i pljačkaju i ubijaju mu-
šta si se upetljao? I ne samo sebe! Nastaviš silovitosti ni prejake emocije. Sve je bilo slimanski narod.
li, sve će nas pohapsiti! Sve! Smjesta da si izmeditirano, pretvoreno u moguće op- I, eto mogućeg odgovora, odgovora koji
prestao s tim glupostima!” šte iskustvo, kao i odnos i sukob između nije daleko od pameti. n

STAV 12/3/2020 47