Page 67 - STAV 75 11.08.2016

Mirakul

(odlomak iz romana “Sokolarov sonet”)

redvečer smo se našli ispred crkve. Najed- prizor o kojem sam više puta čitao. Sad sam ga vi-
nom se zagonetno ocrtavala u blijedoj svje- dio. Onako kako su ga interpretatori ispred crkve
tlosti mjeseca. Crkva zaštitnice svih slije- predstavljali. Bili su prvo svečani, a potom nepra-
Ppih. Upravo je tako i izgledala. vedni i nasilni. Njihove su riječi pljuštale i pucale
Bilo je mnogo ljudi. Svi su dolazili odnekud i poput bičeva.
smještali se u prostoru ispred ulaznih stepenica. I druge poznate stvari otvarale su mi svoja lica
Čitave porodice. Čak i vrlo mala djeca. To je nešto u svakom novom trenutku: dragocjeni prizori iz
značilo. Nikad nešto slično nisam vidio niti sam jeruzalemskog osvita, progon poznatih sljedbenika
mogao i pretpostaviti da takvo nešto postoji. Zar vjere u rimskim arenama, nepokolebljivost mučeni-
je moja zemlja toliko udaljena od svijeta da su u ka, prosvjetljenje diktatora i nekih njihovih vojni-
njoj i viđenja i razmišljanja drugačija? ka, potom ljudske osobine, slatkorječivost, zavod-
Odnekud su dopirali zvukovi s nevidljivih in- ljivost i prepredenost u crveno odjevenog “Zna se
strumenata. Nagovještavali su nešto. I Mateo je bio koga”, uz kojeg je išao jarac, ljubimac, koji je na
zainteresiran kao i ja. Premda je on sigurno ova- mjesečini bio prisutan i kad on nije, u prizorima
kvom nečemu i ranije prisustvovao. Pitao sam se je gdje su se redali sedam smrtnih grijeha i ostale
li neki praznik. Praznik za koji dotad nisam znao. nepodopštine, ukoliko ih je bilo, a koje su očito
Ipak nisam pitao. Odlučio sam ostati i sve vidjeti vrlo dobro razumijevali okupljeni Sicilijanci, koji
do kraja. Onda je ušao neki čovjek, odjeven kao s nijedan prizor nisu propustili ne počastiti svojom
ilustracije iz starih rukopisa i počeo nešto govoriti. reakcijom. Sve se znalo i sve je bilo već viđeno. U
Govorio je malo latinski, malo sicilijanski i nisam knjigama i snovima. Svi su znali kazne. I zato je
ga posve razumio. Međutim, kad su se za njim po- ova predstava ličila na neku zajedničku ispovijed
javili i drugi, učinilo mi se da počinjem razaznavati u koju nije moglo biti nikakve sumnje.
Bio sam sve zamišljeniji i zamišljeniji, a Mateo
se, otkako je predstava počela, neprekidno smijao i
u tom sam smijehu čitao odobravanje i radost, ali i
Bilo je mnogo ljudi. Svi su dolazili posprdni komentar jer su se neki događaji doimali
odnekud i smještali se u prostoru doista groteskno.
– Ovo je uz blagonaklonost Dječaka Kralja? –
ispred ulaznih stepenica. Čitave zapitah ga nakon predstave.
porodice. Čak i vrlo mala djeca. – Da je bar tako – odgovori on – ali Kralj Dje-
To je nešto značilo. Nikad nešto čak je siroče, umrli su mu i otac i majka, a blago-
slično nisam vidio niti sam mogao i naklonost dolazi od njegova skrbnika Svetoga oca,
pretpostaviti da takvo nešto postoji. koji misli da i njemu može biti otac?
– Zar ga Dječak ne sluša?
Zar je moja zemlja toliko udaljena – Sluša... ali Dječak više ima u svojoj glavici
od svijeta da su u njoj i viđenja i nego što ovaj sluti da bi u ljudskoj glavi moglo
razmišljanja drugačija biti. Inače bi ga ekskomunicirao.
– Ekskomunicirao?
– Ne uzbuđuj se. To je neizbježna priča koja će
tek uslijediti. n

STAV 11/8/2016 67TAV 11/8/2016 67
S