Page 79 - STAV broj 345

Mladi ašik Gibb na univerzitetu je proveo samo dvije godine
(1873–1875), nikada ne diplomiravši i tako svojim radom u
potpunosti personificirajući onaj olinjali, zaboravljeni aksiom
da je znanje bitnije od zvanja. Sa samo dvadeset i dvije godine,
Gibb je 1879. objavio svoj prvi prevod s turskog. Bio je to jedan
izvod iz historije “Tadžu-t-tevarih” Hodže Sadeddina (c. 1536–
1599), učitelja sultana Murata III i kasnije šejhul-islama.

navodi Catherine Ansorge, istraživačica antologija turskih originala svih pjesama
univerzitetske biblioteke Cambridgea koje je Gibb preveo kao primjere u svojoj
(gdje se nalaze rukopisi iz Gibbove zao- Historiji 1909. godine. Njegova kolekcija
stavštine). Zahvaljujući dobrom pozna- djela na arapskom, perzijskom i turskom,
vanju i pisanog i govornog turskog, često brojem 422 jedinica, poklonjena je Uni-
se družio s Turcima i vjerovatno ostalim verzitetskoj biblioteci u Cambridgeu. U
muslimanima koji su u to vrijeme bili u znak sjećanja na sina, Gibbova mati 1902.
Londonu. Tako za Gibba bliski prijatelj ustanovila je memorijalni fond/povjere-
Edward Granville Brown navodi da je ništvo, koje do danas finansira izdavanje
razvio “duboke simpatije prema muha- djela iz arapske, perzijske i turske histo-
medanskoj misli”. Zanimljivo je da Gibb rije, književnosti i filozofije.
nikada nije boravio u Turskoj, iako je te
godine putovao po Italiji i Francuskoj. KRITIKA IZMEĐU OKCIDENTALIZMA I
Londonske godine provodi u pre- ORIJENTALIZMA
danom i iscrpnom radu, pripremajući Iako je Historija osmanske poezije za-
materijal za svoj magnum opus Historija držala status referentnog teksta i stolje-
osmanske poezije. će nakon objavljivanja, već na samom posuđujući kritiku i stavove o njoj od
početku naišla je na kritike. Možemo i “domicilnih” pripadnika iste, koji vlasti-
SMRT I OSTAVŠTINA pretpostaviti zašto, ako se samo sjetimo tu, neevropsku književnost gledaju posu-
Prvi tom velike Gibbove studije objav- da je Elias John Wilkinson Gibb ipak bio đenim (ili zamišljenim, svejedno) očima
ljen je 1900. godine. Sadrži iscrpan uvod i čovjek svog vremena, vremena nezajažlji- jednog zapadnjaka. No, i to je, čini se, samo
fokusira se na prvi period osmanske poe- vog evropskog imperijalizma, socijalnog privid. Jer Namık Kemal i njegovi isto-
zije (1300–1450). Zanimljivo, već na prvoj darvinizma i dakako, orijentalizma. Tako mišljenici jednostavno su željeli raskinuti
stranici, u predgovoru, Gibb spominje i je turska štampa popratila prvo izdanje s tradicionalnim, “zatvorenim” formama
jednog bošnjačkog književnika, čuvenog Historije negativnim komentarima, sma- divanske poezije, okrećući se prema “re-
Muhameda Nerkesija iz Sarajeva, poziva- trajući Gibbove ne tako blagonaklone alnom svijetu” i društvu, stvarajući nove
jući se na njegovo poznato djelo Hamsa ocjene pojedinih pjesnika neutemeljenim, forme naspram kojih one stare, klasične
(Petoknjižje). Naime, postavljajući tezu da a njegovu periodizaciju i metode pogreš- moraju izgledati izvještačeno. Pri tome je
je osmanska proza manje razvijena od po- nim (inače je cjelokupno djelo prvi put evropska književnost mogla poslužiti kao
ezije i da u klasičnom dobu i proza slijedi prevedeno na turski 1999. godine). Takav model. Zasigurno, nijedna književnost nije
pravila i duh poezije, navodi upravo kao status manjkavog, neobjektivnog djela lišena takvog procesa? Ali najzad dolazi-
primjer Hamsu našeg pjesnika. ispunjenog predrasudama prema Turci- mo i do izvora one ironije koja prožima
Kao što i sam Gibb piše, do njegovog ma Historija ima i danas u republici. I na ova razmatranja i nedoumice.
vremena uopće nije postojao kritički pre- Zapadu mu je ugled, naravno, značajno Mi, snena djeca zaborava čije književno
gled osmanske književnosti na engleskom opao, a kritičari još, pored problematičnih naslijeđe čine, makar kulturološki, makar
jeziku. On se stoga odlučio prvo pružiti viktorijanskih nazora, navode i činjenicu simbolički, makar samo podsvjesno, ona tek
prikaz poezije, sa željom da u budućnosti da se Gibb previše oslanjao na sekundar- nedavno (jer pola stoljeća jeste nedavno)
svoj rad proširi i na prozu. Međutim, u ne izvore i pogotovo svoje prijatelje među otkrivena imena Nerkesija, Sabita, Sudija,
novembru 1901, dok je završavao drugi književnicima Tanzimata. Vahdetija, Fevzija, Lamekanija, Bajezida-
tom Historije, Gibb se razbolio od šarlaha Iako to može iznenaditi pokojeg ki- gića, Arifa Hikmeta i drugih, mi, njihovi
i umro 5. decembra, u naponu akadem- klopa, sve ove i druge ovdje nenavedene potomci, dakle, prema njihovim djelima
ske snage i intelektualne moći. Sahrani kritike sasvim su normalna stvar za jedno stojimo kao stranci u vlastitoj kući. I nji-
velikog orijentaliste prisustvovali su i djelo pisano koncem devetnaestog stoljeća. hovog našeg jezika tek treba da se sjetimo,
njegovi prijatelji muslimani, među ko- Pod normalnim smatramo ponajprije to da bogatiji za znanje hiljadu drugih, i time više
jima i pjesnik Abdulhak Hamid Tarhan. se ono kontekstualizira. A jedna od naj- ne i tuđih, jezika. Riječju, nije li vrijeme
Željom njegovih roditelja i supruge, bitnijih činjenica u Gibbovom radu jeste da napišemo historiju naše književnosti?
rad na rukopisu ostalih tomova Histo- nepobitan i ogroman utjecaj književnika Historija osmanske poezije ima zani-
rije koji su manje-više bili spremni za Tanzimata, posebice Namıka Kemala, s mljiv epitaf. Gibb ga navodi kao “časni
objavljivanje preuzeo je Gibbov prijatelj kojim je Gibb održavao živu korespon- hadis”, ali, po svemu sudeći, bit će da je
Edward Granville Browne. Tako je drugi denciju. Međutim, to samo po sebi stvara apokrifan. Možda je stih iz nekog gazela,
tom, uveliko završen još za života svoga jedan svojevrstan paradoks. Naime, ovdje nečija hrabra hiperbola? Glasi ovako:
autora, objavljen 1902, treći – 1904, četvr- imamo evropskog pisca koji piše o nje- Bog ima riznice ispod Arša, čiji ključevi
ti 1905, peti 1907. i šesti, koji je zapravo mu stranoj, “orijentalnoj” književnosti, su jezici pjesnika. n

STAV 15/10/2021 79