Page 20 - Zlatnim vezom glagoljanje

Zlatnim vezom glagoljanje

Putujući među ljudima, Poput zmijskog otrova,

Pišući o mnogim čudima, Riječima zasade pregršt korova.
Nailazeći na one dobre, Korov tad raste iz srca,

Vidjevši i u ljudima kobre. Puštajuć' jezik da bunca.

Kad je najveća tuga, Zasađujući korov u tuđe duše,

Kad čovjek izgubi svog druga, Teške se riječi izlanuše,

Kad se i cijeli svijet ruši, Mnoge tad suze kliznuše,

Kad ti bude teško u duši. A ljude ni tad ne ganuše.

I kad nema veće sreće, Kad bi ljudi znali da imaju mač u ustima,

Kad misliš da to niko pokvariti neće, Kojim nanesu bol jaču nego onu u kostima,

Pričali bi samo o cvijeću,
Drveću,

Proljeću.

Amna Menzilović

Odsjek za predškolski odgoj, II godina