Page 21 - Zlatnim vezom glagoljanje

Duga plovidba pod zvjezdanim očima

Kako je divno biti sanjar! Ljudi koji ne sanjaju žive tužne i sive živote. Možemo li zamisliti da

živimo bez snova? Za većinu ljudi to je život koji nije vrijedan življenja. Snovi su ono što daje
čaroliju našem svakodnevnom postojanju. Od malih nogu učimo se maštanju, sanjanju i

kreativnosti.

Kada upitamo malo dijete što bi željelo postati kada odraste, odgovori su veoma maštoviti. Vrlo

malo broj njih odgovori da želi postati računovođa ili odvjetnik, iako se nađe ponekad kakav
izuzetak. Njihovi snovi su beskonačni, nisu ograničeni vremenom, prostorom, kritikama,

sumnjama u sebe... Oni žele biti astronauti, istraživači, poznati nogometaši, princeze... Djeci nije

jasna ideja nemogućeg, njima je sve moguće. Oni ne razmišljaju koliko će zarađivati u svojim
karijerama, njima je samo važno da se dobro provode. Zato je tako čarobno biti u blizini djeteta i

slušati sve te divne snove i ideje koje su davno umrle u nama. Vrlo brzo, već u prvom razredu,

počinje disciplina. Ideja da nešto ne mogu, da su im želje glupe ili neostvarive. Ubijanje snova je
apsolutni zločin protiv djetinjstva. Naravno, to nije praksa svih odraslih osoba, samo onih koje su

ogorčene jer su morale i same ugasiti to predivno svjetlo u sebi. To su oni koje su drugi
ismijavali zbog njihovih ideja, težnji, želja i maštanja. Oni hodaju svijetom pokriveni sivim

oblacima, pognute glave, očiju usmjerenih u beton, jer je sivilo asfalta sve što mogu vidjeti. Prvi
put kada dijete čuje da nikada neće postati ono što želi ili da su njegovi snovi djetinjasti i

neostvarivi – možemo fizički vidjeti kako se to svjetlo gasi u njihovim očima. Poput kipara koji

čekićem i dlijetom oblikuje skulpturu, tako i odrasli oblikuju umove tih malih sanjara da bi
ispunili kalup koji odgovara društvenim normama.

Ako pogledamo dijete čiji je pogled uperen u nebo, ono će nam reći da vidi čovjeka na Mjesecu,
zmaja koji leti oblacima, sunce koje se smije svom cvijeću, kišu koja zalijeva djecu da narastu i

postanu velika. Ima li gore stvari od ismijavanja te slike? Tko smo mi da kažemo što je ispravno,

a što ne? Nažalost, biti dio društva i uklopiti se u društvene ideje i norme nešto je što je zapisano
u našim genima. Odvojiti se od društva za malo dijete znači sigurnu smrt, jer je samo i

nezaštićeno. Stoga prihvaćamo sve što nam to društvo „servira“ kao poželjno u nadi da nećemo