Page 22 - Zlatnim vezom glagoljanje

biti napušteni, u nadi da ćemo im se svidjeti. Kome? Nekome, nekoj zamišljenoj figuri koja
prstom i pogledom daje znakove odobravanja ili kazne.

Istina je da je život poput plovidbe. Poput prevrtljive i neukrotive goropadnice koja nas nekada
nagrađuje mirnim morem, kako Dalmatinci kažu – „bonaca“. Trenutak u kojem je more poput

ulja, mirno, prekrasno. Ponekad nam da povjetarac u leđa, kao da govori: „Možeš ti to, pazim
te“, a ponekad se digne strašna oluja, ni sami ne znamo odakle je stigla, koliko će trajati i kakve

će posljedice ostaviti. U tim trenutcima podignemo pogled i nađemo mirnu točku na nebu,

zatvorimo oči i sanjamo. Sanjamo i letimo daleko, dalje od svih problema, dalje od strašnih
valova i urlikanja vjetrova. Sjedimo na suncu, zamišljamo plažu, čekamo i sanjamo.

Trenutno prolazimo kroz vrlo težak period. Cijeli svijet je u jednoj bjesomučnoj agoniji i čeka,
čeka... Možemo sjediti i žaliti se, plakati, moliti, zapomagati, trgati kožu i kosu i proklinjati

svijet, a možemo i podignuti pogled u zvijezde. Nije tako loš pogled kroz moj prozor. Malo je

sivo, ali ponekad sija sunce, par mačića se igra i gazi bakine zumbule. Pokušavaju nespretno
uloviti debele golubove. Ako neko misli da nema dara za posebne stvari, neka samo zatvori oči i

pokuša zamisliti miris ruže. Pa i nije tako teško. To je najveći dar koji imamo i moramo ga
naučiti njegovati kod naših najmanjih.

Sanjajmo, maštajmo, plovimo zajedno. Mi smo ti koji mogu odlučiti kako ćemo danas vidjeti

svijet. Stvarajmo, volimo, pišimo, plešimo... Ako vidimo da neko pati, pružimo mu ruku i
maštajmo s njim. Svijet je takav kakvim ga mi učinimo. Nemojmo biti tako strogi prema sebi i

shvaćati život toliko ozbiljno, to nas čini starijima. Svaka briga je nova bora, a svaki smijeh liječi
srce. Plovimo sa zvjezdicama u očima i mirno nam more.

Ivana Parađina

Odsjek za predškolski odgoj, II godina