Page 27 - Zlatnim vezom glagoljanje

Duga plovidba pod zvjezdanim očima

Nismo li svi mi u nekom trenutku osjetili da smo usamljeni? Za veliko čudo, to se uvijek dešava
u noći kada ležimo sami u svome toplom krevetu, ali ipak hladnom bez nečijeg dodira i zagrljaja.

Čist primjer sam ja, volim noć, iako me često ostavi samu i zbunjenu sa mojim teškim mislima.
Da budemo iskreni, najveća djela i najveće emocije su produkt čovjeka koji luta svojim mislima

noću.

Često noć znam provesti sjedeći pored prozora sa šoljicom toplog čaja u ruci i zagledam se u
nebo. Zvjezdani svod nam je nešto blisko, iako naizgled nedostižno. Iskušavamo i osjećamo

galaksije u nama prepoznajući sliku onoga što vidimo iznad nas. Onoga što nam dođe poput
ogledala našeg unutrašnjeg, nevidljivog bića. U nevolji jedini sjaj koji nam donosi spasenje i koji

nam otvara oči je sjaj zvijezda. Podsjećaju nas na našu sićušnost, prolaznost, u neku ruku
mizernost, ali isto tako i na nevjerovatnu ljepotu. Mi smo samo treptaj u beskonačnom

univerzumu, ali posjedujemo dovoljno moći da odlučimo hoćemo li i mi sijati poput zvijezde,

čiji će plamen utihnuti svakoga trena, ili poput vječite logorske vatre nekog indijanskog plemena.
U trenutku osjetim da sam spremna da postanem jedna od zvijezda, pa čak da budem i dio

nečijeg svemira. Zaplovim tim morem sazviježđa koji već hiljadama godina bude znatiželju. To
je jednostavno umjetničko djelo neba i prirode, koje nam na dar poklanjaju i daju slobodu da ga

interpretiramo svako na svoj način.

Tek sada razumijem poznato djelo francuskog umjetnika Vincenta van Gogha „Zvjezdana noć“.
Mi smo zaista osuđeni na prolazni život i mogu reći da jedan od najljepših trenutaka jeste

zapravo noćno šaptanje sa zvijezdama i dijeljenje naše životne plovidbe kroz život.

Merjema Redžebašić

Odsjek za predškolski odgoj, II godina