Page 89 - STAV broj 147-148
P. 89
STAJALIŠTA
PROZORSKO OKNO
Huseinova vrba
“Kakvo vrijeme
ide, ni mrtvi više
Piše:
nisu sigurni”SafetPOZDER
Znala je svog muža u dušu, ili je barem tako mislila. Pred njom
nije imao tajni. Bio je dosta šutljiv i povučen, ali je njoj sve
govorio. Samo je njoj objasnio zašto je napustio Njemačku iako
je zarada bila dobra, i zašto se s cestogradnje vratio na njivu.
“Nije to za mene, moja Fatka”, govorio bi joj uz kahvu, “ne volim
ti ja ta šegačenja i te večernje ludosti. Ondje ti dani izvlače
snagu iz tijela, a noći iz duše. Nije to za mene i eto ti”
Smrt starog Huseina nije iznenadi- a nekad manja. O svakoj se žalosti na svoj Vrbik je, zapravo, bilo staro mezarje s
la nikog. Dugo se prevrtao na bo- način pripovijeda, izvlače se i najsitniji velikim kamenim nišanima obraslim u ši-
lesničkoj postelji, a nerijetko bi detalji, a, onda, kroz nekoliko sedmica, pražje. Tek na ponekom od njih moglo se
se njegovo bolno ječanje, posebno umrli gotovo da se i ne spominje, bilo da uočiti nešto nalik harfovima. Na jednom
noću, čulo do pola sela. “Rodio se!”, go- ga prekrije životna kolotečina ili njegovo bijelom bili su otisnuti nekakvi krugovi
vorili su oni koji su željeli naglasiti kako mjesto ukrade drugi umrli. koji su se postepeno sužavali. Na drugom
razumiju kroz šta je Husein, a uz njega i je, opet, bilo nešto nalik bačenom sidru.
njegova čeljad, prolazio skoro dvije godine. Istini za volju, Husein i nije bio tako Neki su se na vrhu završavali u obliku fesa
“Što je od Boga, slađe je od meda!”, bila je živopisna ličnost o kojoj bi se imalo bog- ili turbana, a drugi bili posve ravni. Ni
poštapalica onih koji su svoje riječi uvijek zna šta kazivati. Rodio se pred kraj jednog mjesni imam nije umio objasniti osebujnu
željeli zaodjenuti religioznim rečenicama. rata, druga je dva pregrmio onako kako je historiju uklesanu na nišanima. Namjesto
“Samo, Bože, po redu!”, govorili bi, pak, bilo suđeno, a između njih je uglavnom toga, skretao bi priču na čuvene stećke i
oni koji su smrt spominjali sa značajnom bio vezan za selo i mučni zemljoradnički moguću povezanost s njima te konstatirao
dozom straha i usplahirenosti. život. Radio je kratko na izgradnji pute- kako bi bilo mudro, pa i korisno, pozva-
va, a ruke su mu itekako osjetile težinu ti nekoga ko je stručan i ko bi razjasnio
Ni Huseinovoj porodici sve to nije motorke kojom je jedne godine sjekao misteriju natpisa i znakova. Nikada niko
teško palo. Istina, plakali su, ali, reklo bi stabla po njemačkim šumama. Na kraju nije pozvan pa su sidro, krugovi i harfovi
se, više iz neke učtivosti ili običaja. Ipak, se skrasio u svom selu i na svojoj zemlji ostali nerazjašnjeni.
supruga se brzo utješila, a sinovi su već iz koje je ponikao i u koju je, eto, pono-
kroz nekoliko sati poduzimali sve kako bi vo zasađen. Niko u selu ne pamti da se neko zako-
njihov babo s ovog svijeta bio ispraćen na pao u mezarju koje je, uslijed blizine potoka
uobičajen način i kako bi dženazi prisu- Ipak, o Huseinovoj dženazi pričalo se i velikog broja povijenih vrba, nosilo ime
stvovalo što više svijeta. Tako je jedan po dugo, i to iz posve neobičnog i nejasnog Vrbik. Selo se čudilo Huseinovoj odluci,
susjednim selima užurbano lijepio osmrt- razloga. Znajući da mu je smrt za vratom jedni su se divili spremnosti sinova da is-
nice, drugi je, uz stalne konsultacije s maj- i da se svakog trena može rastati s ovim poštuju tako neobičnu očevu želju, drugi
kom, skoro neprestano telefonirao, dok je svijetom, sinove je zadužio neočekivanom su gunđali i komentirali kako je naopako
treći u nekoliko navrata bio kod mjesnog obavezom: “Ukopat ćete me u Vrbik!” Na da se čovjek kopa mimo ostalog svijeta, “i
imama kako bi utanačio sve detalje u vezi sve pokušaje da ga odvrate od takve nakane, to u potoku”, treći su bili samo naizgled
sa sutrašnjom dženazom. ili da barem dobiju kakvo valjano objaš- ravnodušni. Istina je bila da se cijelo selo
njenje, Husein je samo podizao slabašnu gorljivo pitalo šta je razlog tome. Ipak, Vr-
Dakle, cijelo se selo, na neki način, pri- ruku i time supruzi i sinovima davao do bik je dobio novog stanovnika, a istinski
premalo da iz svog krila zauvijek pusti i cr- znanja da je stvar riješena i da nikakvim razlog nije znao niko. Ustvari, gotovo niko.
noj zemlji preda još jednog od njih. Tako to raspravama i objašnjenjima nema mjesta.
obično i biva: jedni se rađaju, drugi žene i Nije im bilo druge nego da se pomire: za- Nije ga znala Huseinovica, kako su po
udaju, a treći umiru. Žalost je nekada veća, kopat će ga u Vrbik. nepisanom seoskom običaju zvali ženu
STAV 28/12/2017 89
