Page 91 - STAV broj 147-148

urušio. Epilog je bio sedam poginulih i trinaest teško povrije- ea
đenih radnika. Husein je i tada zamalo pobjegao ispred smrti.
Te noći, negdje u Njemačkoj, Huseinu san nije htio na oči. euro-asfalt
Nije ni Ibrahimu. Jedno vrijeme mirno su ležali i pravili se da www.euro-asfalt.ba
spavaju. U neka se doba Husein uspravi na krevetu.
“Znaš, Ibrahime, stalno nešto kontam. Čudan je ovaj naš STAV 28/12/2017 91
život.”
“Kako misliš?’’, uzvrati Ibrahim, koji je, očito, jedva čekao
da se zapodjene razgovor.
“Dva puta sam zamalo poginuo, a opet sam ostao živ. Mo-
ram ti to opričati.”
Husein je pričao o svom bijegu iz tunela, pogibiji radnika...
“Vidiš, i danas sam za dlaku umakao. Ima tu nešto što ti
moram reći. Slušaš li ti mene?”
“Slušam, slušam. Samo ti nastavi!”
“Nećeš vjerovati, oba puta, i u tunelu i danas, spasila me
je vrba!”
Ibrahim ne reče ništa, samo se uspravi na krevetu i time
Huseinu dade znak da ga živo interesira kako to da mu vrba
spasi život.
“Moj babo Kadro, rahmet mu duši, uvijek mi je govorio da
je vrba sirotinjsko drvo. A sirotinja je muka. Nije džabe reče-
no da je i Bogu teška. Pogledaj ti samo nas, mene i tebe! Ovaj
vražiji Švabo nam dušu iščupa. Misliš da mu nas je žao? Jest
malo sutra! Boli njega neka stvar za mene i za tebe, a o našoj
djeci da i ne govorim. Slušaš li?”
“Slušam!”
“Sirotinji ti svak živ vadi dušu, šuti i ubija te, isto ovaj naš
Švabo. I Azrail kad sirotinji dođe, svak šuti. Jedino te vrba
upozorava. To sam od babe upamtio i to me dvaput spasilo.”
“Ne razumijem. Pričaj”, dobaci Ibrahim vidno zainteresiran.
“Vrba čuva sirotinju, zato i jest sirotinjsko drvo. Ona ne šuti
kad ti zagusti. Ona, znaš, pucketa. Čim pođe pucketati, bježi!”
“To nisam znao.”
“Svako drugo drvo se samo slomi, pukne i eto ti ga na glavu.
Vrba te upozorava. Čuo sam je onaj dan u tunelu. Čuo sam je i
danas. Ja se sageo, pijem vodu i čujem vrbu. Da nisam onako
sihnuo preko potoka, ko zna...”
“Stvarno čudno!’’, tiho je ponavljao Ibrahim.
“I znaš šta ću ti reći, ali molim te da ostane među nama?”
“Reci slobodno!”
“Znaš onaj naš Vrbik u selu?”
“Koji Vrbik? Greblje?”
“Aha!”
“Odakle ti sad Vrbik naumpade?”
“Slušaj! Možda će ti biti čudno, ali, ako me pamet bude
služila i ako budem u mogućnosti, naredit ću djeci da me u
Vrbik kopaju.”
“Tamo ti se niko ne kopa!?”
“Ja ću, ako Bog da!”
“Što tamo?”
“Jedino tamo u nas ima vrba, zato i jest Vrbik.”
“Kakve ti fajde od vrba kad odapneš papke?”, kroz smijeh
procijedi Ibrahim.
“E moj jarane, kakvo vrijeme ide, ni mrtvi više nisu sigur-
ni. Vrba me dvaput od smrti spasila. Ko zna, možda me treći
put spasi od ovih živih zvijeri!?”
“Ti to ozbiljno?”
“Nikad nisam bio ozbiljniji.”
“E svašta. Ali svaka ti je na mjestu.”
“Samo, molim te, ovo nek ostane među nama. Nikome ni-
kad ni riječi o ovome!?”
“Nikom ni riječi.”
“Ni Fatki!”
“Ni Fatki!” n