Page 63 - STAV broj 378

saniteta, Nefušin muž Taib, pokucati na doba... Sve je individualno. A tinejdžer- Odavno nisam vidio dvije
vrata s naredbom da se moraju vratiti pod stvo je precizno određeno. Od trinaest do
zemlju, u bolnicu u Pasku Luku. isteka devetnaestog rođendana, svi broje- medicinske sestre zajedno!
“A čujem i da curu imaš”, zadirkivala vi što imaju nastavak teen. Od thirteen do Bile su na dopustu! Smijale
me Nefuša. “Imao”, odgovorih. “Jah, sve nineteen. Možeš biti adolescent, a ne mo-
znam. Za oko ti zapela Uma.” Potom je raš biti tinejdžer”, smijući se reče Julija. su se neusiljeno, bez
pogledala Nermu i Juliju, objašnjavajući: “Mogu li sad napolje”, upitah mamu.
“To vam je mlađa sestra od moje jetrve...” “Može... Samo se dobro obuci”, reče napetosti, bez bojazni da
Htio sam u zemlju propasti. Osjetio mati. “Pusti dijete. Već je prošlo pola će svakog trenutka vozač
sam naglu navalu topline, crvenili su mi zime, za koji će dan prvo džemre”, uklju-
se obrazi... Želio sam, čim prije, preskočiti čila se i Nefuša. saniteta, Nefušin muž
prag i uteći napolje iz ove neprijatne, “E, ne može tako. Kapu stavi! Zubato Taib, pokucati na vrata s
nepodnošljive atmosfera zapitkivanja, je ovo sunce”, naredi mama. “Hajd’ pre-
narušavanja najtananijih osjećaja koje vedi ‘zubato sunce’ na engleski”, ogledah naredbom da se moraju
sam gajio. prema Juliji i razvukoh osmijeh.
Mati je izašla iz improvizirane kuhi- Prije nego sam dobio bilo kakav smi- vratiti pod zemlju, u
njice, dva kvadrata uzdignute površine slen odgovor, izađoh napolje. bolnicu u Pasku Luku.
stančića, u plavkastim pločicama, gdje je
bio mali lavabo i gdje smo smjestili mini PRIMIRJE JE DOBRO VRIJEME ZA
pećnicu. Mala rerna i dva kola. Sada je RASTANAK “Ne bi trebao biti tako iskren...”, sa-
koristila više kao ostava. Sve se kuhalo na “Hej, hej...”, samo što sam izašao, čuh vjetovala me.
peći koja je kao pogonsko gorivo koristila kako me doziva umilni, dobro poznati “A ti to voliš neiskrene”, uzvratih
čvrstu materiju. Drvo, bukovo, grabovo, glas. Nisam se morao osvrtati, znao sam upitom.
iz naših okolnih šuma, ono čime je obilo- da je Uma. “Ma ne... Nisi me dobro skontao...
vala planina, što je lahko bilo dostupno. “Kako si?”, upita me i stade naspram Bleso jedna. Moraš naučiti stvari reći i
“Evo je. Malo je tanja neg’ uobičaje- mene, tako da sam se, u igri svjetlosti, na drugi način. Ne tako otvoreno”, na-
no, al’ i dalje je prava!” Mati je spustila odsjaja, stakla, mogao ogledati u njenim stavila je Uma sa savjetima.
fildžane i džezvu iz koje su se izvijali to- krupnim smeđim očima. “Ja to ne znam”, rekoh.
pli oblačići s mirisom kahve. Podsjećalo Oborih pogled. Odšutio sam odgovor. “Naučit ćeš. S vremenom”, dodade.
me to na neka mirnodopska jutra. Majka “Šta bi od onog dječaka što mi je donosio “A ako ostanem ’vako?”, upitah.
je pila tursku kahva... I ja sam morao piti knjige?”, zadirkivale me i dalje Uma. “Onda nisi interesantan. Poput otvo-
“kahvu”. U šolji je bio zamućen smećkasti Opet ništa ne rekoh, samo napravih rene knjige si”, objašnjavala je.
prah s toplim mlijekom – “Kraš Expre- grimasu, blago se namrštivši... “Ne razumijem... Tebi sam pročitana
ss”. Radovao bih se i tom toplom napit- Potom mi je prišla još bliže, tako da knjiga”, upitah ljutito.
ku, i toplim očima majke punim ljuba- “Ma ne”, odmahivala je rukom. “Drag
vi i razumijevanja za nestašluke si mi, al’ eto... ti si još
svog prvog unuka. Sretan uvijek dijete”, reče
bih bio i kada bih na dnu Uma.
kutije izvukao plastičnu “A ti si k’o odrasla”,
pločicu narančaste boje upitah sarkastično.
u koju bi bio urezan voz “Stvarno se ljutiš...
ili nešto drugo... Trebalo Oprosti. Tražila sam te.
je po tim crtama povući Htjela sam te vidjeti
linije i preslikati to na prije nego što odem...”,
papir... izgovori Uma pomirlji-
“Ne znam što govo- vim tonom.
riš da je tanka! Baš je po “Možda nam se opet
mjeri”, reče Nerma. “Ja putevi ukrste”, rekoh
bih mogla bogdu jaču, al’ odvažno i glasno kao
svakako je bolja nego je- da ću materijalizirati tu
čam”, dodade Julija. misao i želju ako je dovolj-
“Evo i kolač. Rođendanski. Nije neki, no glasno izgovorim.
kako nema ničega, al’ eto, da obilježimo... “Ne vjerujem”, reče Uma.
Na neki prigodan način”, reče mama. “A nas je dijelilo desetak centimetara. “A kako ti to znaš? Zakaj ne”, po-
kol’ko to puniš, na zdravlje”, upitaše me. “Došla sam ti reći da idem”, kaza Uma. kušao sam nešto improvizirati “na kaj-
“Trinaest”, odgovorih. “Sad si tinejdžer”, “Gdje”, upitah. kavski” da bude smiješno.
reče Julija. “Nazad. Kući u selo. Smirilo se”, reče Pogledala me, vrlo ozbiljnog izraza lica
Julija je bila jedna od rijetkih osoba Uma, a ja samo slegnuh ramenima. i rekla: “Jer tako nije zapisano...” Potom
koja je govorila engleski u ono vrijeme “Ljutiš se”, upita Uma. se okrenula i lagahnim korakom poste-
dok su svi učili ruski. Barem u Olovu. “Ma ne... Dobro, malo...”, pokušao peno nestala iz mog vidokruga.
“A kako se to računa, koja je razlika sam objasniti. Nije pucalo. Bilo je svjetlo i sunčano.
između tinejdžera i adolescenta?”, posta- “Rekla sam ti sve, sjećaš se...”, opet Bez oblačka. Bez vjetra. Prva sedmica fe-
vih trik pitanje. će Uma. bruara devedeset i četvrte. Ipak, u mom
“Vidi, vidi pametnice. Adolescenti su “Sve znam. Al’ nisam robot. Ne mogu srcu je stanovala bura. Oluja. Nemir.
na pola puta između djetinjstva i odraslog to tek tako prihvatiti”, rekoh. Naposljetku tuga. Otišla je Uma... n

STAV 3/6/2022 63