Page 78 - STAV broj 320

KULTURA

Piše: Željko GRAHOVAC

“Pišem ova pisma iz Paname u nadi da
ću zaustaviti vrijeme i sačuvati određene
slike. Ostaje mi da vjerujem da ću uspjeti,
bar nakratko, dok papir traje, dok se pisma
i priča oko njih ne istroše. Pri tome se ne
zavaravam istinom i lažima, ne zanimaju
me ni tanke granice koje ih razdvajaju.
Nisam svjedok niti poštujem sud. Nema
zablude da se ovako mogu opravdati sebi,
tebi ili bilo kome. Pišem jer je samo tako
moguće nestati.” (str. 11)
Evo kako jedan sjajan pjesnik započi-
nje svoju prvu knjigu proze. Pri tome sam
određuje žanrovski taj rad kao “improvi-
zacije u prozi” i kao “detektivski džez”;
razdaljine – vremenska (od 44 godine, od
rođenja u Čapljini do danas) i prostorne
(koliko hiljada kilometara ima odavde
pa do Santo Dominga u Dominikanskoj
Republici, tačnije do malog ostrva Hispa-
niola, gdje već više godina živi) – nije da
su tema (motivika, sadržaj) ovih zapisa,
one su (razdaljine) zapravo sami sukus,
srž, jezgra ovih čarobnih eseja-putopisa
koji nas provode kroz unutrašnje pejzaže
i prostore autorske žudnje i intime. Male,
nepretenciozne, često “otkačene”, ali mi-
nuciozno uobličene priče o muzici, muzi-
čarima, kompozitorima, instrumentalisti-
ma, interpretatorima zapravo su akvareli
čudesnog kolorita uspomena, dubokih
doživljaja i uživljaja magije muzičke um-
jetnosti... kroz koje sam autor autoreflek-
sivno iznova prolazi, tražeći i pronalazeći što je Begićev izbor numere No. 1 druga- “pra-tečnost” i “pro-točnost”, iz kojih će,
skrivene tragove ili utvarne podatke – iz čiji. Likova o kojima on piše ima mnogo: od svoje rane mladosti naovamo, sama
kojih bi i s kojima bi, naporedo sa svojom bas-gitarist Mark Sandman, trubač Lee izranjati. Čvorišne tačke autorove intime
intimnom historijom, “dešifrirao” kon- Morgan, kompozitor Tim Gibbons, gita- ostaju pritom jedva nagoviještene i posve
tekst (životni, sudbinski) likova čijom je rist Hank Garland, kultni pjevači Elvis zamračene: imena ljudi (njegovih bliskih
umjetnošću bivao (i ostajao) fasciniran. Presley, Leonard Cohen i Nina Simone... prijatelja ili saputnika) kojima se povreme-
“Bio je prvi januar 2010. kada je umr- i još mnogo, mnogo njih – kroz doživljaj no obrati nisu, po pravilu, čak ni kada se
la. Imala je 37 godina, tačno koliko imam čije se muzike zapravo autorova duša po- spomenu, popraćena nikakvom obuhvat-
i ja dok ispisujem ove redove. Pokušavam kušava “sjetiti” nekakvog svog zavičaja (i nijom niti preciznijom autobiografskom
se sjetiti kad sam je prvi put čuo. Da li je iz vremena prije vlastitog rođenja), poku- pričom – na djelu su samo emocionalni
tada pjevala na francuskom, engleskom šava se “uživjeti” u senzibilitet, u magiju, u valeri, prosijanja, fleševi, osjenčenja, sjet-
ili španskom? Uzalud sve riječi, ne uspi- no-ironijski obojene sličice, svedeni
jevam. Ali znam po čemu je najviše tako kao da je svaki budući čitalac
pamtim, što mi je i sada prvi izbor. ove knjige zapravo skupa s njim
That Leaving Feeling je moja Lhasa. dijelio te neke, na ovaj ili onaj na-
Pjesma kao prelomna tačka, virtuo- čin intimno značajne trenutke i
zni prelazak preko konopa, od jedne doživljaje.
obale do druge, od života do smrti, “Jednom si rekla da izgledam
od svega do ničega...” (str. 22.) kao kiša. U misli je ušetao Mark
Potpisnik ovih redova nadopisuje Sandman sa svojom bas gitarom i
se na ovo: prvi susret i “smrtnu zalju- njene dvije žice. Dvije žice su ne-
bljenost” imao sam s njom (a ona je kada sve što nam treba. (…) Ljeto
Lhasa de Sela) kao interpretatorkom i prašina, u nekoj drugoj priči, bili
fado-balade Amalije Rodrigez Meu bi dobitna kombinacija. Muzika u
amor (na portugalskom), a konačno nama živi natopljena sjećanjima
savladan bio magičnom izvedbom koja smo davno ostavili iza sebe.
pjesme I’m going in, ali gore navedene Ona ne želi da ima bilo šta s na-
redove potpisujem, bez obzira na to puštanjem. Morfej nije večeras

78 23/4/2021 STAV