Page 79 - STAV broj 320

velikih umjetnika muzike i vlastite duše
Čarobni kalendar izgubljenog vremena (njih, koji su bili tako blizu izrazivosti ne-
izrazivog, i njegove duše koja za istim tim
POSVETA vodom iz koje će nužno izrasti i isplivati).
neizrazivim čezne, kao fetus za plodnom
“Kolibri mi nikad neće odati tajnu cvi-
jeta. Onu istu tajnu nad tajnama koju si ti
BRATSTVU I tako lako sa svijetom podijelio.” (str. 151.)
Ovako se u završnom fragmentu autor
obratio Leonardu Cohenu; s još više emo-
cije i pathosa, nekoliko strana prije obra-
tio se Lhasi (s kojom provodi svaki prvi
SESTRINSTVU januar); međutim, iščitavanja i interpre-
tacije koji će kao minus (kao opterećenje
i nedostatak) detektovati patetiku u ovim
zapisima imaju velike šanse da promaše
VELIKIH samu stvar. Begić je, naime, jako daleko,
po svom duhovnopoetičkom postavu, od
svake šljašteće emocije, sentimentalnosti
pa i patetike (naprotiv, njegov se sjetno-
UMJETNIKA ironijski, kritičko-cinički pa i demistifi-
katorski izražajni spektar odlikuje takvim
bogatstvom tamnih boja kakvo se rijetko
kod kojeg još generacijski mu pripadaju-
ćeg autora može detektovati); fluid senzu-
MUZIKE I sa, koji je toliko gust da se po agregatnom
stanju svom nalazi negdje na prelazu iz
tečnog u čvrsto, mora pratiti silinu, bo-
gatstvo i božanstvo muzičke izražajnosti
VLASTITE DUŠE – uz stalno prisutnu svijest o tome da je
riječima (koliko god majstorski odabra-
nim i poredanim) nemoguće “zaroviti”
tako duboko (u kost, u srž) upojedinjenog
bića (što muzika kao umjetnost No1 bez
Mehmed Begić, Pisma iz Paname, IK “Vrijeme”, Zenica, 2020. problema postiže). Ovo je zapravo knjiga
pokajanja/pokore nemoćnog i neučinkovi-
tog jezičkog književnoumjetničkog izraza
na mojoj strani. Ali Morphyne jeste. Pro- muzičkog znalca, povjesničara ili hroniča- – pred Njenim Veličanstvom Muzikom.
mijenio sam treću majicu. Nije prošlo ni ra zlatne epohe pop i rok-muzike. Ova je Daljina iz koje nam se autor obraća nije
sat vremena. Managva, u kojoj trenutno knjiga svojevrsna Čitanka rastojanja, koja se samo ona kilometarska daljina od Čaplji-
živim, uglavnom je takva. Ljeto nikad ispisuje red po red, fragment po fragment, ne do Santo Dominga: to je daljina koju
ne prestaje, a vlaga u zraku omogućava poglavlje za poglavljem – kao potraga za svi, svako u svojoj nutrini, iskušavamo
ribama da ulaze kroz prozore. Popucale negdje zaturenim dokazima vlastitog po- kao beskonačni kosmos i kao u njemu
su kore drveća i zemlje i sve se pretvara u stojanja, kao čarobni kalendar izgubljenog, nezaustavljivo kretanje-iščezavanje vla-
prašinu.” (str. 25.) a zapravo nepostojećeg vremena, kao bre- stitog (ne)postojanja – s neizbrojivošću
Poput pjesama u prozi djeluju ponekad vijar u kom je muzika zapravo neka mo- mogućnosti, izbora, odluka, susreta, sta-
ova očitovanja autorskog daha i duha: s litvena pokleknutost pred neostvarenim ništa i prominuća u kojima se nećemo
fantastičnim poetizacijama (vlaga u zraku i neostvarivim Životom, kao epistolarij prepoznati ni pronaći.
tolika da ribe ulaze kroz prozore!), s afo- u kom se autor dopisuje s nedostignutim Savršeno odabran kompozicijski coup
ristički zbijenim esejističko-filozofskim sobom (zapalim ili možda još nerođenim de grâce jesu osam autentično prenesenih
kondenzacijama i s kritičko-interpreta- u dragim drugima), kao produžena posve- pisama, koja je on, autor ove knjige, dobio
tivnim bljeskovima dostojnim vrhunskog ta-lauda roditeljstvu, bratstvu i sestrinstvu “otamo s druge strane beskonačnog” – od
svojih dragih i bliskih prijatelja, kolega,
saputnika/sapatnika (svih iz najdalje da-
“Groznica je sve jača. Čak i glavobolja koja ne popušta voli tvoj glas. Zavodiš nas po- ljine hiljadukilometarskih rastojanja): ko-
djednako, i to bi mogao biti problem. Osjetim prste u kosi. Čija je kosa, otkud tvoji pr- liko je god toga i htio i morao preskočiti/
sti? Koliko još minuta ima do svanuća i kakva to svjetla blješte na sve strane? Podižeš prešutjeti o “svojoj malenkosti” (iz blizine
čašu. Zadnji mjesec je najduži! Grdna su vremena i, kako stvari stoje, za osmijehe će već spominjanog molitvenog pokleknu-
nam trebati revolucije. ća) – toliko je iz također već spomenute
Škole i fabrike smo izgubili i sve oko nas pretvara se u reklamne prostore onih koji su najdalje hiljadukilometarske daljine (u
nam oteli živote. Pretvorili smo se u savršene konzumente njihovih planova za uništenje. toplim i sjajnim literarno uobličenim
Apsolutno vjerujem dok govoriš, zaboravljajući obećanja koja sam morao dati. Moja je obraćanjima njemu) izronio njegov lik,
odanost samo veća. Posljednja noć meni pripada. Da nazdravimo za sve bolje ljude, ka- takav kakav jest, taj iz kojeg nije uspio
kvi bismo mogli da budemo i vremena kakva zaslužujemo.” (str. 145) izbjeći, emigrirati, ni iščeznuti (niti će
to ikad uspjeti)... n

STAV 23/4/2021 79