Page 51 - STAV broj 336

APOKRIFNI FRAZARIJ

Kao da se otrov i lijek igraju
KOLIBA

U PLANINI

Piše:
Irfan HOROZOVIĆ Ne govorim više ništa. Samo se prisjećam pjesme Divlji cvijet, koju sam
na ovoj planini zapisao. Taj me cvijet i dalje prati. Sve što sam doživio u
njegovoj blizini vidim u tom neobičnom planinskom cvijetu.

ve je ličilo na igru. To mi je baš godilo. – Nisam siguran da razumijem u
Kad smo stigli na planinu, po- – Odakle si? potpunosti...
čeli smo podizati logor. Šatori i Kad mu rekoh, nije se iznenadio. – Živio sam dolje, ali uvijek sam dolazio
Ssve što ide uz to. Kao što je to – Svakojakih momaka ovdje srećem. ovdje. Ovdje ima nešto bolesno i ljekovito,
ovdje već dugo običaj. Onda se nakratko raspričao sa svo- kao da se otrov i lijek igraju. To je nevje-
Međutim, počele su se događati neobič- jim mačkom. Nešto me u tom razgovo- rovatan preplet.
ne stvari. Nakon što smo razapeli i pričvr- ru bunilo. – S druge strane su iskopali grad. Ne-
stili središnji šator, pojavio se iznenadan – Koji je od vas dvojice Ranđel? – kadašnji veliki rimski grad.
i jak vjetar koji ga je iščupao iz zemlje i zato ga upitah. – Znam. Gamzigrad. Sve je to dio iste priče.
podigao poput balona uvis. Neki vojnici – Obojica, zar ne, Ranđele? Kaži mu –. Bio sam jedanput tamo.
visili su na njemu kao igračke. ti... – Zaista je to nekad bilo čudo. I sad je.
Jedva smo ga spustili i ponovo uko- Mačak se na to nije ni osvrnuo. Sve je to vidljivo. Kao biljke. I cvjetovi. Je-
vali klinovima. Starac Ranđel. dino što ih mi ne znamo pročitati.
Šalili smo se međusobno, ali to je tek Mačak Ranđel. Oluja se smirivala.
bio početak. I vojnik Fan. – Mogao bih sad krenuti. Hvala na
Predvečer su me poslali u udaljeni lo- – Uhvatilo te. gostoprimstvu.
gor da prenesem poruku u vezi sa sutraš- – Kao što se vidi – Navrati kad si ovdje. Nije svaki dan
njim gađanjem, jer planina je bila uobi- – Došli ste na gađanje? ovakav...
čajeno strelište. – Kao i obično... – Znam.
Krenuo sam u naznačenom smjeru, – Nije to dobro za planinu. Ječi i zbija Odlazim i ne govorim više ništa. Samo
ali uskoro me je uhvatila oluja. Najednom u sebi neki bijes. Ko zna šta sve u njoj ima. se prisjećam pjesme Divlji cvijet, koju sam
sam bio mokar do kože i nigdje se nisam – Jedan pjesnik misli da je ovdje go- na ovoj planini zapisao.
mogao skloniti. Tad sam ugledao slabašno lemo mitsko središte koje određuje sud- Taj me cvijet i dalje prati.
svjetlo među rijetkim drvećem i zaputio binu čitavog kraja. Sve što sam doživio u njegovoj blizini
se tamo. Bila je to razrušena kućica koja – Pjesnici uvek vide drukčije. Kako vidim u tom neobičnom planinskom cvijetu:
je potom adaptirana u kolibu. se taj zove? Sa žezlom inja
Zalupao sam na vrata, ali vrata su se – Pavlović. u razbijenoj kapuljači mraza
sama otvorila. – Nisam čuo. Možda je nešto osjetio. sluti
Na krevetu je ležao starac koji mi je po- Tako se stvari događaju... rasprsnuće
kazao da uđem. Pokraj njega je čučao mačak. – Otkad živiš ovdje? Uzletio bi na repu munje
Starac mi je pružio iskrzanu staru – Odnedavno. A čini mi se oduvijek... rasipajuć među zvijezde
šolju toplog mlijeka. tako je to... svoje bolno trnje. n

STAV 13/8/2021 51