Page 14 - STAV broj 209

POLITIKA

MAZOHIZAM – IZBOR NE POSTOJI
Više sam puta čuo, nasuprot mojim
očekivanjima, kako baš oni “neutralni”
stranci kažu: Kako je moguće da vi Boš-
njaci i dalje želite da živite u istoj državi
sa Srbima nakon ovoga što su vam učinili?
To se graniči s mazohizmom – vele oni.
Odgovor: Mi želimo da živimo u svojoj
državi Bosni i Hercegovini, a u toj državi
žive i Srbi. Dakle, to nije pitanje izbora.
Izbor ne postoji.

DEJAN IZ VLASENICE – MOJ DRUG IZ
PROŠLOG ŽIVOTA
S nekih sedamnaest godina imao sam
svoj rok-bend u Vlasenici. Bio sam jedini
“Musliman” u bendu (i jedini gitarista).
Bubnjar je bio Dejan, pjevač Mišo, a bas-gi-
tarista Savo. Zbog toga, Dejan mi je dao na-
dimak Hus jer je mislio da mi to odgovara
s obzirom na to da je jedini “Musliman”
u “Parnom valjku” gitarista Husein Hasa-
nefendić Hus. Nije mi to previše smetalo,
ali nije mi previše ni imponiralo. Hus je
zvučalo slično kao Has, od Hasan, pa sam
to prihvatio, ali i ja i Dejan i svi ostali u
bendu znali smo zbog čega me tako zovu.
Imao sam prilično iskreno i intenziv-
no prijateljstvo s Dejanom. Jednom sam
se ozbiljno posvađao s ocem i nisam htio
ići kući tog dana. Prespavao sam kod De-
jana. Njegova je majka prema meni uvi- kao i sve moje i bratove školske diplome, drug. Plakao sam zbog ubijenih roditelja
jek bila veoma ljubazna. Saznat ću nakon đačke knjižice, bankovne knjižice od ro- i brata, a čini mi se da sam plakao i zbog
rata da najvjerovatnije nije okrvavio ruke. ditelja, kompletan album sa značkama, Dejana, zbog njegove kćerke, zbog moje
I vjerujem da nije. Nađemo se jednom ili radne knjižice mojih roditelja. Otvorim kćerke, zbog toga što su mogle biti dru-
dvaput u Vlasenici (kako i gdje, druga je jednu staru radnu knjižicu moga oca s garice, zbog toga što moja kćerka nikada
priča), a ja sam to uradio isključivo da bih kraja šezdesetih, i u njoj piše: Ibro Nuha- neće imati nanu i dedu, amidžu.
pokušao saznati šta se dogodilo mojim ro- nović, Srbin. Eto, plakao sam zbog svega toga. I
diteljima i bratu. I svi drugi kontakti sa I eto, imao sam fotografije roditelja i neću više nikada plakati zbog toga – jer
Srbima, prijeratnim komšijama, dogodi- brata dok su njihova tijela i dalje ležala u sam podvukao crvenu liniju. Sa Srbinom
li su se isključivo iz tog razloga i niti jed- neekshumiranim masovnim grobnicama. iz Podrinja, iz Vlasenice, Srebrenice / Bra-
nog drugog. Saznam jednog dana da se Dejan na- tunca, Zvornika (đavolji trougao u kojem
Ja u Vlasenici ne bih imao drugu temu lazi u Sarajevu. Odem do njega s jasnom se nalazilo i još uvijek nalazi na desetine
od pitanja – ko mi je ubio mater. namjerom i odlukom da to bude moj po- masovnih grobnica) više nikada u životu
Saznam od Dejana da se početkom rata sljednji susret s njim u životu. Odlučio neću sjediti u njegovoj ili u svojoj kući.
zabavljao s djevojkom koja se s majkom sam podvući crvenu liniju – da s prijerat- To je kao da uzmete jedan veliki nož i
uselila u stan moje porodice u Vlasenici nim komšijama iz Vlasenice prekinem sve cijelog sebe, svoju bit, presiječete napola,
nekad 1992. godine. One su bile Srpkinje kontakte, a nisam ih imao ni do tad osim a onda jednu polovicu sahranite duboko
iz Sarajeva. Kaže mi Dejan: Ne znam ni- kada sam od njih tražio informacije o ro- pod crnu zemlju. U toj polovici ostane
šta o tvojima, ali imaju fotografije. Njih diteljima i bratu. Majka je, saznao sam, tvoja mrtva porodica, zajedno sa svim
dvije su to sve spasile što su zatekle u sta- ubijena kod Vlasenice jula 1995. godine prijeratnim Srbima koje si znao i koje
nu i odnijele u Beograd kada su se tamo nakon što je u gradu bila zatvorena naj- više nikada nećeš znati. Nadam se da tim
odselile nakon nekog vremena. Kažem manje nekoliko dana. Ustrijeljena je, a činom nisam ubio u sebi i pola čovjeka.
mu ja: Dejane, ja ne tražim fotografije, onda polivena benzinom i zapaljena. Mali
već brata, oca i majku. Šutio je. grad, nekoliko hiljada ljudi i sve se zna. AHMED
I tako ja jednog dana, kada se u meni Imam kćerku, kažem mu. Dao sam Vrati se moj drug i vjenčani kum
sleglo, uvezujući se preko Dejana, dobi- joj ime po mojoj majci. Imam i ja kćerku, Ahmed, zvani Brico, u Srebrenicu prije
jem dvije plastične kese iz Beograda. Do- kaže on. Živimo u Banjoj Luci. desetak godina – sa ženom i dvoje male
nijela mi ih je na Ali-pašino Polje jedna Ustao sam i izašao iz kancelarije u djece. Odsvirali smo zajedno nakon rata
žena. Bio sam duboko ganut ovim gestom kojoj je Dejan privremeno radio. Sjeo nekoliko rok-pjesama. I sad se, negdje iza
– rijedak primjer ljudskosti, da neko spasi sam u auto i negdje na semaforu na Po- zavjese, u Bricinoj radnji u Srebrenici na-
kompletnu arhivu porodice u čijoj se kući falićima su mi udarile suze na oči tako da lazi bas-gitara.
nastanio i čuva je godinama. ni sad ne znam kako sam uspio doći do Ahmed je preživio “marš smrti” kao
U kesama su bile sve fotografije moje garaže. Plakao sam, valjda, jer sam tada mladić. Ranjen je u grudi i utvrđen mu
porodice od prije rata – nekoliko stotina, znao da s Dejanom više nikada neću biti je invaliditet od 50%. Nekoliko godina

14 7/3/2019 STAV