Page 36 - STAV broj 246

KNJIŽEVNA NAGRADA 25. NOVEMBAR

direktnije, efektnije, kroz neku metaforu avangardističkih tendencija. Ja sam na-
koja je snažnija, svježija, bliža svakodnev- stojao da u svojim pjesmama uključim i
nom iskustvu ili jezički podatnija, onda ono što sam smatrao vrijednim iz isku-
to napišem u nekoj drugoj pjesmi, raču- stva docnijih poetičkih strujanja, pogo-
najući da će čitalac to prepoznati. tovu kad je riječ o onim pjesnicima koji
su više istraživali u jeziku, koji su težili
STAV: Zanimljivo je da Vi, za razliku od ka “opredmećivanju riječi”. Da budem
brojnih drugih savremenika, niste odu- iskren, kada sam pisao pjesme koje sam
stali od rime, naprimjer, ili soneta. Mož- kasnije sabrao u Vidikovcu, nisam imao
da otud i dolazi osjećaj da su neke Vaše namjeru da napišem knjigu u kojoj će
pjesme pisane prije 100 godina, što može, dominantno biti rimovane pjesme, to je
a i ne mora biti kompliment. Zbog čega ispalo spontano. Dok sam pisao, osjetio
ne odustajete od klasičnih formi? sam da je taj viši stupanj jezičke organi-
KUJOVIĆ: U Evropi je prije sto godina zacije u rimovanoj pjesmi za mene veći
pisana najbolja poezija, da ne nabrajam sva izazov, bez obzira što traži više truda, na-
imena, od Eliota, Jejtsa, Paunda, Valerija, prosto sam “na svojoj koži” osjetio da je to
Rilkea, Bloka, Majakovskog, Pasternaka, više “prava poezija” negoli slobodni stih.
Cvetajeve, Mandeljštama..., da i ne spomi-
njem sve njihove velike prethodnike koji STAV: Kad smo kod formi, vrijedi spo-
su jednako važni, pogotovu u francuskoj menuti da ste se uspješno okušali u više
poeziji. Malo je ko iz potonjih generacija književnih formi. Vaš roman Ko je zgazio
dostigao te domete. Nisam čak siguran da gospođu mjesec nagrađen je i godišnjom
je iko. Ovi kasniji avangardisti, čast izu- nagradom Društva pisaca BiH i do sada
zecima, bili su uglavnom “razvodnjiva- je imao nekoliko izdanja. Da li sebe do-
či”. Ako su Eliot, Paund i engleska “nova življavate kao pjesnika ili pripovjedača?
kritika” išta nedvosmisleno pokazali u KUJOVIĆ: Ja sam počeo kao pjesnik i
svojim esejima, onda je to da je klasično prije svega sam pjesnik. Taj roman sam
uvijek moderno. Kada danas ponovo pro- započeo u ratu 1995. godine, kada je ru-
čitate Kostićevu Santa Maria della Salute, kopis moje prve pjesničke zbirke već bio
ili neki sonet Skendera Kulenovića, to je kod izdavača. Bio sam mlad i, da budem
vrhunska poezija, jer su se oni držali kla- iskren, moj tadašnji osjećaj je bio da, kada
sičnih mjerila jezičke preciznosti, kao u sam već u pjesmama rekao sve bitno što
Dantea. Naravno, nije sva rimovana poezi- sam imao da kažem, onda mogu mirne STAV: Dio Vašeg opusa svrstavan je u
ja koja je pisana prije sto godina vrijedna duše da u prozi pišem i o onome što mi takozvanu antiratnu književnost. Da li
spomena, pogotovu kod nas. Tu jezičku je nebitno. Od djetinjstva sam mnogo či- se uopće književnost pisana u agresiji i
preciznost naći ćete kod Laze Kostića, tao i možda mi zbog toga taj prelaz s poe- o agresiji na Bosnu i Hercegovinu može
Skendera ili, recimo, u pjesmi Bukva Jo- zije na prozu nije teško pao. Proza je za- nazivati antiratnom? Je li to odgovara-
vana Dučića. Kada je Sidran napisao da htjevna na svoj način, u njoj ima mnogo jući termin?
pjesma mora biti “tačna po svemu, a pre- više težačkog rada i rintanja. No, ako se KUJOVIĆ: To je dobro pitanje i meni se
cizna u izrazu”, on je time samo ponovio uskoro vratim prozi, onda će to biti zato u jednom periodu taj naziv činio nepri-
Eliotove i Paundove poetičke postulate, što je to “kurentnije” na tržištu, a i zato kladnim s obzirom na sam karakter rata
što je bila reakcija njegove generacije na što osjećam da mi pisanje proze ipak lak- u Bosni od 1992. do 1995. Čini se da taj
već ishlapjelo naslijeđe nadrealističkih i še ide od ruke. naziv u sebi podrazumijeva i jednostranu
interpretaciju ratnih dešavanja i samih
uzroka rata, a o tome bi se dalo polemi-
zirati. Sticajem okolnosti, ja sam u ratu
kao mlad pjesnik sazrio tek u vrijeme
kada je u našoj vojsci borbeni moral već
bio na niskom nivou, kada su ljudi počeli
gubiti vjeru u to za šta smo se borili, pa
su na kraju ostale neke pjesme u kojima
ima i ironije i cinizma. Ja lično, sve do
kraja rata, kada sam demobilisan, nisam
izgubio vjeru u smisao onog za šta smo
se tada borili, mada nisam pisao o tome
iz bojazni da ne ispadnem patetičan; ali
nisam krio u pjesmama da sam izgubio
povjerenje u naše komandante. Pravo
razočarenje došlo je tek kasnije, nakon
potpisivanja Dejtonskog sporazuma, te
sam pojedine svoje pjesme vidio kao an-
tiratne tek “retroaktivno”. Sjećam se da
sam krajem devedesetih radio intervju
za Lica s profesorom Enesom Durakovi-
ćem i on mi je tada rekao da je političko

36 21/11/2019 STAV