Page 38 - STAV broj 246
P. 38
KNJIŽEVNA NAGRADA 25. NOVEMBAR
Asmir Kujović
NESTOROV PEHAR
U OKULARU NOOSKOPA 1 ČEKAJUĆI U REDU ZA VODU 1993.
Jedna me nena gleda preneraženo
(Ifritova družba) Dok uz njene skute vrzmaju se djeca,
A onda neutješno započe da jeca;
Lebdimo kroz sobe i zagušljive čekaonice, Za ruku je uzeše: “Šta ti bi, ženo?”
Listamo misli prolaznika na uglu raskrsnice:
Kao kad otvoriš novine pa te odmah salete Zapišta da sam isti njen unuk Admir
Junaci ovog doba: biznismeni i starlete, Kojem je bilo suđeno da strada
Potom tamburaši, lakrdijaši il udbaši, U nekom selu blizu Andrićgrada,
Kolumnistički revolveraši i njihovi pajtaši; Allah da mu se smiluje, vječni da mir.
Vitezi ovog doba, što skrivaju za kog se bore
I poput sportaša za novce mijenjaju tabore. Od svega me najviše dirnulo ovo:
Vrzmamo se u gomili usred tržišne ludnice, Da me od Admira dijeli jedno slovo.
Svak u svom mraku materice vavilonske bludnice, Tu se i ja zakašljah kao bolesnik.
A Zvijer koju jaše, je li četvrtog Rima slava
Ne pitaj; no očito je svakom da je mnogoglava. Dok s brda pjesnik, Dedžalov vjerovjesnik
Mi razvlačimo tkaninu kosmičkih meridijana S gubicom ubice, pored haubice
Ko linije u svesci koja će biti dopisana, Poje nježnost ljubice, leprš golubice.
Ni međuatomske ljuske nisu van našeg dosega
Gdje hule sričemo od tog što je i Alfa i Omega:
Dok kližemo po zamrznutoj rijeci ektoplazme
Kroz TV-plazme obraćamo fantazme u sarkazme;
Naveče zalazimo u restorane i barove, OBALOM KULINA BANA
Krštavamo skupim vinima zaljubljene parove,
Šapatom uvijamo prostor oko njihovih glava Tvoja ratna kruna od bodljikave žice
Te im na ozarenim licima vrijeme usporava; Služila mi je kao radio antena,
Tren kad šminka postaje roza aura abažura Poklopac klavira bješe zamka za ptice
Za nas seže do Armagedona i dinosaura; I prosvirane “noći od bijelog satena”;
Cesta blijedi zastakljena pod svjetlima neona - A to što je ostalo od onog Sarajeva
Hologram projektovan s trona Boga il Nerona. Mapa je izgubljenih roditeljskih rajeva.
Prolazimo kroz vaša djetinjstva, godine mladosti,
Dimne smo sablasti svih neodigranih prošlosti; Tamo gdje sam vidio Velikog medvjeda
Sjevernjača na nebu otkucava čas onog dana Sad su razdrndana zaprežna Kola,
Kad Šekspir još je pisao zadnji čin Koriolana, Herino mlijeko od Heraklovog ujeda
Mi žmirkamo i namigujemo zrakama Mizara Kumova je slama u štali kraj vola.
Da bi nas vidjeli bez zara s one strane mezara. A to što ostade od Kulina i Zmajeva
Dok tražite se po muzejima voštanih figura, Slijepa je mapa izgubljenih rajeva.
Dok meditirate pred ikonama kljastih Likurga,
Kraj izloga dok grete ko na fabričkoj traci boce Sjenka sam onog negdašnjeg mladića
U niskom letu na glave vam pečatimo poklopce; Koga sada vidim s novog sprata čistilišta,
Dok zbrajate svoje saradnike i sakrevetnike, Miljacka drobi uštap u bezbroj komadića
Dok promičete ih u porotnike i odvjetnike, Dok gore se sami ko kumir sred svetilišta.
Čekamo vas na deponiji pobačenih kosmosa A to što me tišti, dok mislim na Berđajeva,
Ispod kapije od stopala Kolosa sa Rodosa. Mapa je iznajmljenih pradjedovskih rajeva.
Zubarskim kliještima sam čupao iz sebe
Zloćudni gen Samaela neandertalca,
Sad ga puštam da kandžama iznutra grebe,
Bez njega bih bio kao pčela bez žalca.
A to što me grebe, na kraju krajeva,
Greben je sa mape praotačkih rajeva.
38 21/11/2019 STAV
