Page 72 - STAV broj 246

DRUŠTVO

kući sam. Gledam kroz prozor i ništa ne sirotinja. Otac je u Prvom svjetskom ratu bio
osjećam. Jedan sam od najstarijih slikara zarobljen, bio u austrijskoj vojsci. Rusi su ga
u Bosni i Hercegovini. Ima još Jusa Nik- zarobili i odveli, tamo je i dočekao Oktobarsku
šić u Mostaru i Franjo Likar, ali on živi revoluciju. Tri je godine bio u zatočeništvu.
u Austriji. To su moji prijatelji i mi smo Radio je k’o vrtlar nekom njihovom zapo-
najstariji. Za mene više niko ne zna, ni ov- vjedniku. Kada se vratio, pričao nam je da su
dje u Tuzli. A 25 godina sam bio direktor tog oficira i njegovu porodicu revolucionari
Galerije portreta. Osnovao sam tu galeriju pobili pred njegovim očima. Tada sam prvi
i još nekoliko važnih institucija kulture. put saznao za komuniste.
Meni Općina nije dala da idem u penzi- U Brčko smo došli 1927. godine. Otac je
ju jer sam bio uspješan. Samo smo direk- bio vjerski orijentiran, istinski vjernik okre-
tor zagrebačkog TOZ-a i ja bili 25 godi- nut islamu, i radi toga su ga, valjda, bacali u
na direktori, a i tada je bilo dva mandata najgora mjesta. U Žepu, Humce, Zaborak...
po četiri godine i dosta. Penzija mi je 600 On je majki ostavljao pušku da se noću može
maraka. Kada sam dobio Dvadesetsedmo- braniti od vukova. Naučio ju je da puca s
julsku nagradu, obrazložili su da je zbog prozora da ih rastjera od kuće. Kada smo
širenja kulture i likovne umjetnosti. Kada selili iz Žepe, nosili su nas u sepetu, mene i
sam došao u Tuzlu, pomagao sam Ismetu brata. Išli smo pješke preko Romanije, a se-
Mujezinoviću, detalj na njegovim djelima peti okačeni na konja Zekana. Ne može se
sam ja, moje ruke, obučen kao partizan. Bio to danas nikome opisati, današnje vrijeme
sam mu model. Prije svega, ja sam crtač. je neusporedivo. Ja sam sve pješke radio, od
Na mojim je crtežima milion linija. Rem- kataloga do plakata, a danas sve onim inter-
brandt je uvijek bio moj uzor. netom. Nemaš više ni kome pričati, niko i ne
Nas je u porodici bilo 11. I sve nas je sluša. Pomrla je moja generacija, posljednji je
otac odškolovao, pozavršavali smo fakultete, umro Salem Obralić. Prosto, ostao sam sam.
a bio je šumar. Mi smo rodom od Čajniča, Došla je smjena, ja sam slučajno doživio 90.
Zaboprak i Batovo. Za ta mjesta niko ne zna, Majka je bila iz Brčkog i tako smo i otiš-
tamo samo međedi i vukovi dolaze. Bili smo li tamo. Očeva familija bila je trgovačka, iz

Foče, ali je u tom ratu, dok je on bio zaro-
bljen, sve propalo. Počeo sam crtati u gimna-
ziji, ima negdje sačuvano tih prvih mojih
19 radova. Nastali su tokom rada na pruzi
Brčko – Banovići. Ma ne valjaju ništa, bolje
sada djeca crtaju. Tada nisi mogao ići u školu
u koju hoćeš, nego gdje ti odrede. Oni zna-
ju za šta si. Kada sam završio četiri razreda
niže gimnazije, kažu mi: ‘Ideš u umjetničku
školu u Sarajevu.’ Pojma nemam ni da ima
ta škola. Položim ispit u Sarajevu i ostanem
u domu, gore iznad današnjeg Olimpijskog
muzeja (prostorije Katoličkog školskog cen-
tra na Mejtašu, op. a.). Tu smo mi, siromaš-
na djeca, živjeli, učili i hranili se. Vojnički
kreveti i proha za ručak.
Franjo Likar i ja smo bili stalno zajed-
no. Najbolji prijatelji. On nije jeo meso.
Čudilo me da postoje ljudi na svijetu koji

72 21/11/2019 STAV