Page 73 - STAV broj 246

kod njih. Kod njih je u knjižaru često dolazio
Adil, ali oni isprva nisu znali ko je taj čovjek.
Dođe i pokupuje neke knjige, uglavnom one
o Bosni. Tek im je kasnije ispričao ko je i šta
je, da s njim radi Smail Balić iz Beča. Kasnije
će moj brat o njemu napisati knjigu, a Adil
zna za mene, prati u štampi moj rad, ponosan
što musliman vodi jednu uspješnu galeriju.
Kazao je bratu da bi volio da ga portretiram,
a ja sam zaista bio dobar u tome. Dobitnik
sam Dvadesetsedmojulske nagrade, slikao
sam i Tita u Bugojnu. Ko me je za to predlo-
žio, ne znam. Dolazili su tada poznati slikari
u Bugojno, Ismet, Berber, Vojo Dimitrijević,
da slikaju Tita. I ja s njima.
Zatekao sam se u inostranstvu kada je
počela agresija na Bosnu. Umjetnik ne bi
smio biti nezainteresiran kada mu je zemlja
napadnuta. Tako je nastala kolekcija 80 ra-
dova o genocidu, u tušu, i to sam poklonio
Adilovoj kolekciji. Ta je kolekcija bila mno-
go puta izlagana. Zatekao sam se u Parizu i
uspio sam se vratiti u Bosnu 1993. godine.
Jedva sam izvukao živu glavu, bio sam za-
točenik hrvatskih snaga. U Mostaru imam
dosta prijatelja, ali to ništa nije važilo, pu-
stio me je da prođem onaj njihov šef policije
što je osuđen u Hagu. Bilo je to onda kada
je sadašnji reis Kavazović bio uhapšen. Ni-
ne jedu meso. On je meni davao meso iz Zufikarpašić. Adilu sam stvorio galeriju. sam imao pojma šta se dešava, ja sam stigao
graha, ja njemu hljeb. Takvo nam je bilo Moja je ideja bila da počne skupljati slike iz Pariza i nisam znao kakav je zapravo rat.
djetinjstvo. Odrastali smo s ratnom siro- koje je posjedovao. On je u Zürichu imao Tek kada sam stigao u Konjic, kada sam vi-
čadi u Sarajevu. Poslije škole sam otišao Bošnjački institut. Dođem u Zürich, vi- dio na što liči grad, shvatio sam da je rat, da
na akademiju u Zagreb. Kada sam polo- dim samo knjige. Slika nema. O knjigama se gine. Nekako sam se dokopao Tuzle. Ušao
žio prijemni ispit, primili su me na dru- je znao sve, znao im je porijeklo, vrijed- sam u atelje, nije ništa nedostajalo, nije bio
gu godinu. U Zagreb sam otišao zbog mog nost, gdje ih se može nabaviti, koliko je opljačkan. Samo su uzeli naftu jer je trebala.
profesora Ismeta Mujezinovića, koji mi je primjeraka ostalo. Kada je prvi put nakon Eto, nedavno su Galeriji portreta promi-
uvijek govorio o zagrebačkim slikarima. O emigriranja stigao u Jugoslaviju, ja sam jenili ime, sada je nekakav Centar za kulturu.
Omeru Mujadžiću, Krsti Hegedušiću, Jozi ga dočekao. U Zürichu sam mu kazao da Pet decenija je bila Galerija portreta i sad joj
Kljakoviću..., svoj toj zagrebačkoj školi. Bio shvatam njegovu ljubav prema knjigama, ovaj seljak što vlada gradom promijeni ime.
sam u to zaljubljen i nisam ni pomišljao ići ali da bi trebao skupljati i slike, i to slike Njega samo zanima kupalište, za ostalo ga
studirati u Beograd, iako mi je tamo brat naših autora. Mi Bosanci rasuti po svije- nije briga. On je vidio da se osnivaju centri,
već bio na Ekonomskom fakultetu. Naj- tu, a nemamo svoju galeriju. Adil je volio pa i on počeo mijenjati. Ta je galerija bila
teže mi je bilo u Zagrebu prestati govoriti umjetnost, išao je po svijetu po izložbama poštovana u svijetu, u Parizu su ljudi znali
druže, tamo se govorilo gospon profesor. Od i nije ga trebalo puno nagovarati. ko sam kada spomenem galeriju, a sada joj
1955. do 1960. sam studirao u Zagrebu. Stalno sam išao u Pariz, moja su braća promijene ime. Ali koga više briga, ko da
Moj najbolji, kućni prijatelj je Ismet otišla 1960. godine i tamo su držali knjižaru. više iko zna za mene, za Ismeta Mujezino-
Mujezinović. Poslije Ismeta je bio Adil Bili su dobrostojeći i svake sam godine išao vića, za Pašagu Mandžića... A ne shvataju

STAV 21/11/2019 73