Page 66 - STAV broj 416 - 417

KULTURA

Majstori bošnjačkog pjesništva: Ibrahim Hadžić (1944)

POEZIJA IBRAHIMA HADŽIĆA

POSTAJE VIDIK NA ČETIRI VODE

Osim što svoju poeziju konkretizira uvođenjem prepoznatljive toponimije, Ibrahim Hadžić konkretizira
preuzete, dominantne mitove, pa nam se čini da on tretira dva tipa svijeta. Ili se svijet i svakodnevica
vide kao poprište pustošnih sila historije i stvarnosti, u kojima nije dobro ni jednom biću, niti ijednoj
predmetnosti, ili se ispisuje vitalistička pohvala prirodi i obilju svijeta koja povremeno dobija himnični
karakter. Krećući se između svijetlih i tamnih principa, između slika rušenja i slika održanja, poezija

Ibrahima Hadžića postaje vidik na dvije vode, ako ne i vidik na četiri vode.

Piše: Almir ZALIHIĆ pitanje koji konkretan vid zauzima samosagledavanje, odnosno kako
I brahim Hadžić jedan je od najznačajnijih savremenih pje- tikološke teorijske konstrukcije, ovaploćuje u iskričavim stihovi-
funkcionira subjektivnost koja se, radije no u oblacima socio-poli-
ma koji rabe predmet svog interesiranja i nakon toga ga ostavljaju,
snika regije. Podjednako pripada bošnjačkoj, srpskoj i
obilježenog učinkom nečeg drukčijeg, autonomnog, iskustvenog.
crnogorskoj književnosti.
U pjesmama Ibrahima Hadžića ima izrazito jakih i iskričavih
tanju pretpostavke da oblik teksta i postupak misli stoje u tijesnoj
snova djetinjstva i izvornih strasti koje svakom pjesmom otvaraju Važnost ovog metodološkog pitanja počiva na prešutnom prihva-
biće života do njegovih fantastičnih dubina, do onih slojeva koji uzajamnoj vezi i da njihovu konačnu kombinaciju legitimiraju sa-
označavaju početke ljudskog i od kojih se ljudske i pjesničke vizi- svim određeni epistemološki zahtjevi. Kada tako podesimo svoje
je granaju ka univerzalnom. Ta obilježja prožimaju sve Hadžićeve prosuđivačke „sprave“, ispada da se ni metodološka pitanja ne mogu
knjige, od prve Harfa vasiona do posljednje Zrnca. Između ovih valjano postaviti bez problematiziranja društvenog konteksta, bez
knjiga smjestilo se vrijeme od pedeset godina bavljenja pisanom upoznavanja s cjelinom odnosa između jednog sociopolitikološkog
riječju i u tom vremenu ostvareni dometi koje bih imenovao kao: problema i njegovog okruženja i prkosnog poetskog i umjetničkog
izuzetna poetska vizionarnost, dosezanje egzistencijalne suštine i glasa kakav Hadžićev neupitno jeste. Dakle, poetski glas Ibrahima
otkrivanje psiholoških karakteristika čovjekovih strasti, poriva, Hadžića prepoznatljiv je po snažnim osjećanjima i brizi za nesretnu
snova, tuga, ljubavi, pa čak i iracionalnosti. sudbinu svog okruženja. On je ujedno i elokventni svjedok egzila
Hadžić je od onih pjesnika koji nije morao dugo čekati na svo- i propadanja, u njegovim pjesmama s kraja XX stoljeća društvena
ju poetsku afirmaciju. Iako se odmah nametnuo kao zreo, temeljit zbilja metafora je agonije, nemanja i progona.
pjesnik, on nikada nije po svaku cijenu trčao za afirmacijom, ako Ibrahim Hadžić pjesnik je koji vrlo često prekrši zabranu i usu-
to znači veliku prisutnost u javnom životu ili pak na stranicama di se pogledati u zabranjeno. Stoga njegova pjesma često nadilazi
književnih časopisa. Hadžićeva poezija nametnula se kao svojevr- vrijeme u kojem je stvorena postajući univerzalna, bezvremena,
sni tumač egzistencijalnih suština u jednom širem rasponu i kao odnosno svevremena jer pokušava da obuhvati i dezintegraciju
takva izdržala teret vremena i kritičkog valoriziranja. svijeta i trenutke u kojima svijet pokazuje svoje opravdanje. Otuda
Permanentna težnja da se odbrani čistoća življenja uprkos mu- njegove pjesme, ispisane velikom jezičkom snagom, s intonacijskim
lju, bezdanu, smradu, živom pijesku, nepotrebnosti, obezvrijeđe- prelamanjima i slikovnim obiljem odražavaju i realnost ispunjenu
nosti, suvišnosti, utučenosti, uprkos prizorima uhodanog užasa u prijetnjama sadržanim čak i u onome što uobičajeno predstavlja pri-
koji je tonula njegova životna sredina, teče kroz stihove Ibrahima mjere antropološkog i kulturološkog vitalizma, kao što pokušavaju
Hadžića ostvarujući temporalnu višedimenzionalnost onog koji da u „običnome“ naslute smislotvorni potencijal koji prevazilazi
svjedoči i vrijeme i zbivanja u njemu. Davnašnja slutnja pretvori- odsječke vremena. Kao što sve napukline u svijetu nisu izložene
la se u „preciznost društvene dijagnoze, u jezik istorijske svijesti“. nepažljivom i nevičnom oku, tako se ni mitski smisao svakodnev-
Čovjek nije više sačinjen samo od „prašine“, „od slabe kovine“, od nog ne odaje uvijek, ni svima. U Hadžićevoj poeziji postoji veliki
svjetla i od dana, od svijesti i od volje, već i od one druge strane, broj trenutaka u kojima pjesme postaju epifanijsko prepoznavanje
od noći u kojima se oslobađa zlo kao masovna histerija. Čovjek sad simboličkih potencijala u običnom, svakodnevnom, u zavičajnom
pred sopstvenom savješću podnosi OGLAS i traži slobodno mesto predjelu, u historiji ili toponimiji i zavičajnog i univerzalnog.
u nekom logoru. Može i konc. Pjesnik fokusira i apostrofira situa-
ciju, prepoznaje zlo, ali ne mrzi nikoga. Zna gdje je krivda, ali ne Živjahu ovde nekoć
zna gdje je pravda. Krivi smo, krivda je negdje u sistemu, u nama Neki repati narodi
samima. Utvrđivanje stvarnog stanja, a ne optuživanje uzvišeni A i riboliki,
je pjesnikov etički nazor, jer su optužbe jeftin, uvijek slab alibi. No dođoše odnekuda
Radi se, izvan svake sumnje, o pjevanju i mišljenju koje se su- Iliri, Kelti, Tračani
protstavlja ili, preciznije rečeno, koje reagira spram pojava elemen- I drugi na ubijanja svikli
tarne ljudske nesreće kako unutar etičkog/etničkog egzodusa, tako I ebaše mater ribolikim.
i unutar svakodnevice i bivstvovanja u uvjetima kojima dominira
oskudica elementarnih prava i sloboda. U tom smislu je vrlo važno I oni zagospodariše njihovim

66 24/2/2023 STAV