Page 69 - STAV broj 416 - 417

Hadžić je od onih pjesnika koji nije morao
dugo čekati na svoju poetsku afirmaciju. Ne preturam se na krsta
Kada čujem prvu grmljavinu u proleće,
Iako se odmah nametnuo kao zreo, temeljit Ne prskam decu na Đurđevdan
pjesnik, on nikada nije po svaku cijenu trčao Omahom s mladica kopriva,
S brezovih resa,
za afirmacijom, ako to znači veliku prisutnost u S drenovog cveta,
Ne strepim za lešnike kad čujem potmulu
javnom životu ili pak na stranicama književnih Nebesku tutnjavu
časopisa. Hadžićeva poezija nametnula se Na Aliđun,
Ne gledam u plećku,
kao svojevrsni tumač egzistencijalnih suština Uoči čestite noći
u jednom širem rasponu i kao takva izdržala Ne tražim kroz prozorska okna
Zvezdane znake, skrivene staze
teret vremena i kritičkog valoriziranja. Do blaga.

Ja se prilagođavam, usavršavam,
Ne radujem se gostu, Premazujem,
Odmah ga pitam zbog čega je došao, Poprimam boju prašine
A kada odlazi, gledam mu u džepove I sipkosti
I zavežljaj. (BOJA OKOLINE)

Plaši me pljusak kiše Jezik Hadžićeve poezije, kao što prethodni primjer pokazuje,
I hučanje grada, jednostavan je, hrabar, asocijativno ispovijedan i meditativan, mo-
U običnim znacima nološki teatralan, poetski intelektualan, teorijski osviješten, figura-
Ja vidim zaveru neba. tivno slikovit, čime se zapravo plastično ocrtava postmoderna oso-
benost prihvatanja književnog teksta kao entiteta, kao oživljenog
A u snu, kad nisam više prostora kroz koji i iz kojeg lirski subjekt crpi svoju egzistenciju.
Pod prismotrom, dođu sa Književnost kao jedan od bitnih segmenata kontinuiteta du-
Brezovim prutovima, sa hovne, društvene, političke i umjetničke misli svojevrsni je doku-
Noževima, iza leđa sa mentacioni centar, riznica vremena i njegovih mijena. Ali istodob-
Volujskim žilama no i reprezent i brana krivotvorenju zbilje. Znamo da je u ljudskoj
I kažu: historiji bilo moguće krivotvoriti historiju. Onu historiju koja se
Priznaj i reci bijelo. Ja priznajem gradi teorijama i apstrakcijama i koja se nudi novim tumačenjima
I kažem posljednjeg trenutka. Ali tim žučnim historičarima posljednjeg časa
– Bijelo! koji bi željeli da nas nagnaju da povjerujemo kako je nacionalna,
– Mlijeko! vjerska i svaka druga isključivost normalan teren ljudske okrutno-
– Zvijezde! sti, pa čak, u poređenju s drugim okrutnim trenucima, ni gori od
– Rijeka! njih, Ibrahim Hadžić je odgovorio pamćenjem katalogiziranim u
I osjetim kako istresam pijesak knjige koje je ispisao i objavio u proteklih pedeset godina. Knji-
Iz kvarnih zuba, gama je odgovorio svijetu da odbacuje s užasom i prezirom svako
Strujanje sokova ispod kore, nasilje prema čovjeku. Već sam naglasio da su kod ovog pjesnika
šum u ušima, fizičko i metafizičko međuovisni na razini svake rečenice kao u su-
Blagost u mošnjama. kobu osnovnih načela Dobra i Zla, ljudskog i zvjerskog, svjetlosti
i mraka, koji špartaju sumornim ozračjima totalitarističke zbilje.
Reci, i zamahuju volujskom žilom Ibrahim Hadžić moralist je bez moraliziranja, moralist koji svoje
Iznad moje spečene poruke uljudno zadržava za sebe, ali uprkos tome, one su bjeloda-
I blede stražnjice, rekni ne. Ono čime se one urezuju u čitaočevu pažnju nisu dakle žalbe,
Sedu. jer se na žalbe ionako niko ne osvrće, nego oštrine „prizora“ bez
– Sedu, radu, uču, muču se. metaforskih omekšanja.
– Sedu, Hadžićeva poetika postala je „continuum estetske arheologije
– Radu, kojom (se) nastoji sačuvati izvorna slika svoga prostora u poetskom
– Radu, tekstu“. Naravno, disperzivno, neuhvatljivo oblikovanje subjekta,
– Muču se, u većoj ili manjoj mjeri, specifičnost je svakog teksta koji teži čisto
Ponavljam glagole spreda i pozadi lirskom utisku. Međutim, od traganja za identitetom čini se da je
I vidim kako se zvijezde važnija činjenica uspostavljanja jedne prešutne aksiologije u kojoj
Iznova i iznova javljaju, kako iz je prevaziđena rasna, nacionalna, vjerska, ideološka, pa čak i pol-
Kravljeg vimena nadolazi na mjera identiteta i gdje neprestano prisustvujemo jednako koli-
Poplava mlijeka, kako rijeke ko latentnom, toliko i manifestnom trijumfu estetske, umjetničke,
Jure niz klisure, i osjećam kako poetske, tekstualne uslovljenosti (lirskog) subjekta. U tome se i sa-
Padam, stoji ona postojana semantička napetost poezije Ibrahima Hadži-
Padam u san. ća: odgovoriti gdje leži identitet bića – u egzistencijalnom svijetu,
u egzilu, u putovanju, u svijetu čula, ili u tekstu, u imaginaciji. U
Ja se usavršavam, poprimam tom smislu, pjesnik je realni spiritualist. Produhovljuje sve čega
Boju zidova pored kojih prolazim. se dotakne. n

STAV 24/2/2023 69