Page 61 - STAV broj 142

neočekivano kratak i u najkraćem bi se mogao sublimirati ea
ovako: Može li? Može. Kada? Kad god hoćete.
I tako je počelo. Termin emisije bio je četvrtak u 14 sati, euro-asfalt
a nazvali smo je simbolično Islamske teme. Prijatelji s BIR-a www.euro-asfalt.ba
priskočili su u pomoć i snimili nam nekoliko promotivnih
i najavnih džinglova, nešto ilahija i instrumentala, i sve je STAV 23/11/2017 61
bilo spremno za početak emitiranja.
Bio je 10. mart 2016. godine i našao sam se u studiju –
u ulozi voditelja. Prvi put s tog radija nazvao se selam. Pla-
nirao sam u okviru zadanog vremena predstaviti koncept
emisije, sadržaje koje će tretirati te razloge zbog kojih je po-
krenuta. Sve sam to lijepo pribilježio, pripremio i emisija je
krenula. Tek sam kasnije po znojenju shvatio da sam imao
ogromnu tremu. Nije mi stran javni nastup, ali je ovo, ipak,
posve drugačije iskustvo. Problem je nastao nešto kasnije.
Napisao sam cijeli scenarij emisije i bio uvjeren da je do-
voljan za nekih 20 minuta žive priče, što bi, uz poneku ila-
hiju, bilo optimalno. No, već nakon 10 minuta, došao sam
do posljednje napisane rečenice i, dok sam je izgovarao, u
glavi mi je neki glas govorio: “Želiš biti voditelj jer se tu
može improvizirati. Eto ti sad, majstore, pa improviziraj!”
I improvizirao sam. Ispalo je dobro, barem su mi tako ka-
zali prisutni, a i publika. A, onda su uslijedile ilahije. Dosta
mi je Allah moj zaorilo se u živom programu. Takav muzički
repertoar bio je nekada nezamisliv na talasima na kojima
suvereno dominira Thompson, ali se, eto, desilo.
Jasno, nisu svi bili oduševljeni ovim projektom. Zapravo,
bilo ih je koji su žestoko reagirali, ali je značajan broj ljudi,
među njima i Hrvata, pozdravio emisiju i dao joj podršku.
Uglavnom, emisija je krenula, islamske teme smjenjivale su
se, a nerijetko sam na društvenim mrežama dobijao odre-
đene sugestije, preporuke, pa i zamolbe o pitanju odabira
tema koje bi slušaocima mogle biti zanimljive. S vremenom
smo se “kalili”, i ja, a i kolege koje bi povremeno uskaka-
le na mjesto voditelja i emisija je postala prepoznatljiva i,
slobodno ću kazati, vrlo dobro slušana.
Svakako, čast mi je spomenuti da sam u nekoliko emisija
imao i goste u studiju. Posebno mi je drago zbog gostovanja
rahmetli Isnama Taljića. Pričali smo o književnosti, čitanju,
pisanju savremenim trendovima iz te oblasti i izazvali veli-
ko zanimanje slušaoca. Sjećam se da sam ažurno pripremao
pitanja za Isnama i sve to uredno pospremio na USB. Kada
je dat znak za početak emisije i kada sam se mašio za džep
da spojim USB na kompjuter, našao sam se u problemu –
nije ga bilo. Prpao sam po džepovima po nekoliko puta, ali
uzalud. Opet sam morao improvizirati i opet je ispalo dobro.
Kasnije sam našao USB na stolu kod tonca, dakle, u pro-
storiji koja je od studija odijeljena samo staklom. Ispričao
sam Isnamu uz kahvu šta se desilo. U svom je stilu rekao:
“Nejma veze. Ovako je bilo prirodnije.”
Propustio sam spomenuti da je direktor radija, prilikom
odobravanja emisije, naveo i jedan uvjet, više kao zamol-
bu. Tražio je da ustrajemo, a ne da nakon nekog vremena
odustanemo. Želio je emisiju koja će biti konstanta u pro-
gramskoj shemi Radija Rama.
I, tako, dok privodim tekst kraju, sa smiješkom se sjećam
svojih dječačkih želja, ali i razumijevam da želja nije nešto što
se tek tako ostvari, samo od sebe. Naprotiv, to je proces. Potvr-
da tome jeste i činjenica da me, nakon završetka i slanja ovog
teksta, čeka pripremanje hutbe, a onda i pripremanje emisije.
Da bi sve bilo kako i dolikuje, bit ću još precizniji i
konkretniji.
Idem, uz Božiju pomoć, pripremati svoju već 750. hut-
bu i već 90. emisiju.
Hairli mi bilo! n