Page 8 - STAV broj 142
P. 8
NA MJESTU DOGAĐAJA
se ne treba liječiti. Nadam se da će usva- Nurhudin
janjem zakona o pravima žrtava torture u Burnić
BiH ova populacija ostvariti svoja prava
i na neki način olakšati sumoran ostatak zabilježeni u njegovom pamćenju. Ipak samo o sebi i svojim porodicama. “Ako
naših života.” će se, kako nam kaže, najviše sjećati dana nisu vidjeli, onda neka nađu snimak ko-
kada je krenuo na put ka slobodi. memoracije u Vukovaru da vide kakav je
Fotografija Nihada Tadžića koju sve odnos prema žrtvama i događajima tamo,
vrijeme drži u rukama pravi je šok. Po- “A to jutro mi k’o reprezentacija. Iste pa ako ne znaju, neka nauče od drugoga.”
kazuje nam je dok nam drugom rukom jakne, kanadske. Na sjedištu UNHCR-ov Mirsad Duratović deportiran je na
pokazuje ka štali u kojoj je bio zatočen lanč-paket. Bus, a ja na sjedištu 50. Odjed- Manjaču maloljetan. Sedamnaestogodišnji
do 15. septembra 1992. godine. nom nam u autobus uskače šarenac u uni- dječak pukim slučajem je preživio ma-
formi, pa će ti: ‘Šta jeeee!? Šta se radujete? sakr u rodnim Bišćanima kod Prijedora,
“Na Manjaču sam stigao potpuno uni- Niko nikud! Ja sad sluš’o na radiju, nema a onda i golgotu Keraterma i Omarske.
šten jer sam iz Kozarca deportiran u Omar- ići! Rašo rek’o sad. Nazad ćete vi’”, priča U avliji i oko kuća Duratovića ostale su
sku već 25. maja. Odavde su me polovinom nam Satko. Kaže nam kako je ipak neka- pobijene Mirsadove amidže, dido, nane,
septembra prebacili u Trnopolje, odakle ko osjećao da taj vojnik laže, samo mu, amidžići, otac i maloljetni brat. Njih de-
sam završio na liječenju u Engleskoj”, pri- eto, draže bilo da “čuva” ljude umjesto vetoro. Ekshumirani su u Tomašici u
ča nam Nihad. Razgovor s njim prekida stoku. “U 17 sati Radio Zagreb je javio septembru 2013. Danas je odbornik u
policajac koji nas upozorava da je u ulaz da je s Manjače puštena druga grupa od Skupštini grada i predsjednik Regional-
u štale danas zabranjen. Dok se ispričava 1.000 logoraša i da je upravo prešla liniju nog Saveza udruženja logoraša.
policajcu na ulazu u prostor svojih naj- razgraničenja. Da je na putu za Karlovac”, “Bivši logoraši ne treba da budu ljuti
mračnijih sjećanja, kaže da najviše žali za sjeća se Satko. na državu BiH. Trebamo uvijek biti svjesni
logorašima. “Živim u Kozarcu. Životarim činjenice kako ova država funkcionira i da
dok me Bog ne uzme sebi i nemam više ČEKAJUĆI ZAKON postoje snage koje žele i danas kao i prije
nade da ćemo ostvariti bilo šta. Nas logo- 25 godina da je unište. Nisu svi donosioci
raše niko ne razumije”, ogorčeno će Nihad. Prijedorčanin Atif Bosnić jedan je od odluka u ovoj državi protiv zakona o zaštiti
rijetkih preživjelih prijeratnih prijedor- žrtava torture, koji bi trebao da prizna ko-
Satko Mujagić još se uvijek pita gdje skih policajaca. Uhapšen je krajem maja načno status logoraša kao žrtve rata. Ako
je čovjek čija je noga u jednoj nesretnoj u svojoj kući i zatočen u logoru Keraterm.
sekundi završila na krovu štale. “Znam da Iz Keraterma je prebačen u Omarsku,
je bio 7. oktobar i da je čovjek iz Kotor-Va- odakle je među posljednjim logorašima
roši stao na minu. Pokušao je objesiti ja- deportiran za Manjaču tek 20. augusta.
knu na žicu da se suši. Okolo su bile mine. Na Manjači ostaje do 14. novembra 1992.
Stao je na jednu. Noga se vrtjela par se- godine. Pola godine provedene u najgo-
kundi u zraku i završila na štali. Nikada rim logorima u Evropi nakon Drugog
nisam saznao kako je završio taj čovjek. svjetskog rata ostavilo je traga na njego-
Mi smo nakon eksplozije pobjegli u šta- vo zdravlje. Za razliku od mnogih, Atif je
le, a njega su navodno odvezli u bolnicu pun života i optimizma. Za Stav kaže da
u Banju Luku.” je veoma sretan. “Jesam, sretan sam što
sam preživio, što sam živ i što mogu da
Priča za Stav kako su trenuci na Ma- dođem i posjetim stratište na kojem sam
njači do u najsitnije detalje zauvijek mogao zauvijek da okončam.”
Govori nam kako su ga ohrabrila raz- pogledate dosadašnje rezultate glasanja o
mišljanja ljudi da trebaju doći, posjetiti ovom zakonu, vidi se da su uvijek protiv
ovo zloglasno mjesto. bili predstavnici iz Republike Srpske. Oni
ne žele zakon na državnom nivou, a svojim
“Iako smo uskraćeni za mnogo šta, entitetskim nas ne priznaju kao žrtve jer
čak i osnovna ljudska prava, posebno bi time priznali postojanje logora.”
me zabrinjava nebriga vlasti da pomogne Za Stav kaže da se danas kao povrat-
ljudima koji su se našli u takvoj nevolji. nik, suprug i roditelj, ali i borac za pra-
Ljudi evo i 25 godina poslije dolaze na va nesrpske populacije u Prijedoru ipak
ovo stratište, a gledajući ih, vidiš da su osjeća ponosnim. “Tugujemo za svima
to uglavnom preživjeli logoraši ili članovi onima koji nisu preživjeli Manjaču, dru-
porodica ubijenih, a da danas ovdje nema ge logore i prijedorski genocid. Sjećanja i
nikoga iz gornjih nivoa vlasti, državnog slike dolaska na Manjaču, maltretiranja u
ili entitetskih nivoa.” Posebno je, kako autobusu, prozivki, ulaska u logor, gladi,
kaže, razočaran političarima koji misle osjećaja bezvrijednosti i napuštenosti, slike
i pogledi logoraša koji su se u tišini opra-
štali od ovog svijeta. Osjećaj bijesa, izdaje,
razočarenja zašto to mjesto ni nakon 25
godina nije obilježeno kao mjesto patnje
logoraša. Ali, na kraju, i osjećaj pobjede.
Kada gledate oko sebe pripadnike policije
koja vas je prije 25 godina deportirala u
taj logor kako danas mora da brine o va-
šoj sigurnosti u dolasku, boravku i odla-
sku s Manjače, onda se stvarno osjećate,
uprkos svemu, kao pobjednik.” n
8 23/11/2017 STAV
