Page 60 - STAV broj 289

DRUŠTVO

ranjenih i od hropca umirućih, sjetio se da
je ondje, u Bosni, u tom Lukavcu ostavio
iza sebe pravi mali raj okružen zelenilom,
s vilom u središtu koja podsjeća na kuću
od kolača, sred šume iz bajke. Tako se, sav
zgađen, vratio ovdje, da u miru, pod sjena-
ma tih razgranalih hrastova, liječi tihog i
poniznog bosanskog čovjeka. Ali, kako je
vrijeme protjecalo, Hempta je, sve snažniji,
posjećivao jedan stari san: kazuju da je još
prije rata pokušavao da u Sarajevu ili ovdje,
u Lukavcu, osnuje Pasterov zavod, u kojem
bi se vakcina protiv bjesnila proizvodila na
sasvim nov, sigurniji i jednostavniji, njegov,
Hemptov način.
Tri godine nakon povratka s fronta, dok-
tor Hempt dobio je od nove vlade poziv da
dođe u rodni grad i da tu realizira svoje ideje.
Ondje je osnovao Pasterov zavod i zakora- njegovo ime. Müller, isto kao nekada Hempt, njegovo bilo je iza njega, najbolji dio njego-
čio u historiju. Autor monografije o njemu biva opčinjen vilom. Uskoro će se useliti u vog života ostao je ovdje, u temeljima ovog
Dušan Lalošević, današnji direktor Pastero- nju i živjeti ovdje sve do 1943. Te godine, grada, u priči ovih ljudi kojima je pokazao
vog zavoda, piše kako je doktor od dolaska kada je, bježeći pred partizanima, zauvijek da uvijek postoje i druge mogućnosti, među
u Novi Sad pa sve do 1936. godine, s mno- napustio Lukavac, na drugom kraju Jugosla- bajkovitim zidovima ove vile pred koju je
gobrojnom porodicom, živio u drvenoj kući vije, u Novom Sadu, doktor Hempt opraštao dolazio kao princ da je iznova, svakog pred-
sagrađenoj uz sami zavod. Kuća je ofarbana se od ovog svijeta i svih njegovih nevolja. večerja, ponovo osvoji.
prljavo zelenom pa odiše starinom i kao da Za Müllera su, kako to piše novinar Fa- Strpljivo gradeći karijeru, sanjajući dan
hoće da izađe iz vremena. Obje strane ula- ruk Kreševljaković u knjizi Lukavac kakav kada će živjeti u ovoj vili i proživljavaju-
za zavili su ovalni divani sa svojim gorosta- je nekada bio, svi govorili da je bio strog, ali ći naposljetku u njoj sve svoje snove, Fritz
snim prozorima. U maštovito postavljenim human čovjek. U fabriku je uveo njemač- Müller je u ovaj grad ugradio punih 39 go-
prozorčićima s obiju strana velikog prozora ka načela reda, rada i discipline. U njego- dina svog života. Za sve to vrijeme, ispunje-
iznad ulaznih vrata iskri ista ona igra koja vo vrijeme Lukavac je napredovao i širio se no strahotama Velikog rata, koji se valjao na
je preokupirala graditelja vile Solvaj. Istom kao malo koji bosanskohercegovački grad dalekim frontovima i svojim zloslutnim sje-
atmosferom odiše i krov koji se s jedne stra- između dva svjetska rata. Zahvaljujući nje- nama sjenčio život i ovdje, u unutrašnjosti, u
ne lomi u prefinjenom čardaku, u mansardi mu, izgrađena je ambulanta, javno kupati- Bosni, u Lukavcu, ali ispunjeno i dubokim
izniknuloj iz sljemena. Kada vidi ovu kuću, lo, kantina i kino. Ovaj grad, u kojem su se ushićenjima čovjeka koji je gledao kako na
čovjek mora postaviti pitanje: Kakvu je ulo- uvijek cijenili marljivost i pregalaštvo, nije jednoj napuštenoj jalovoj krčevini zri, po
gu u zamišljanju Male bolnice imao njen prvi mu to zaboravio. svemu, moderan evropski gradić, za sve to
upravitelj? Ili još smjelije: Je li lukavički fa- Kada se Fritz Müller izdvoji iz radnog vrijeme, dakle, i ovaj je grad gradio Fritza
brikšpital nikao u mašti doktora Hempta? Da okruženja, kada se za njegovim kočijama Müllera, Lukavčanina s dna kace, ma šta to
li je ova vila građena s idejom da u njoj bude zatvori kapija prostranog dvorišta, ili kada danas značilo.
Pasterov zavod? A tek kada vidi boje fasade i vozač iz Zagreba ugasi mercedes, pa direk- A vila? Ona je nastavila svoj život s fabri-
ulaz u kuću u koju se doktor uselio 1936. i u tor odbaci šešir, odveže kravatu i svuče odi- kom. Bila je u njoj narodna kuhinja, spavali
kojoj je živio sve do smrti, u ulici koja danas jelo, mora se dobiti čovjek sanjar, dječački su ovdje inžinjeri i trgovački putnici, a na
nosi njegovo ime – tad zgasnu sva pitanja. zanesen u svoje vizije. Samo takva osoba kraju pretvorena je u ugostiteljski objekt;
izabrala bi da živi u ovoj kući koja briše sva- dugo je ovdje treperio najživlji plamičak
MÜLLEROVA VILA ku granicu između sna i stvarnosti. Kada lukavičkog socijalističkog života. Prije če-
Nekoliko godina nakon odlaska doktora, je došao u Lukavac i zaposlio se u fabriku trnaest godina dobila je novog skrbnika, i
mjesto direktora fabrike sode od Čeha Josepha sode, tada u vlasništvu bečkog industrijal- to u liku turskog industrijalca koji jednom
Valenda preuzima njegov zamjenik, poljski ca i prvog njenog direktora Gustava Von godišnje u dvorištu organizira porodični
Nijemac Fritz Müller. Narod će vilu i nazva- Tempelhoffa, Fritz Müller je imao svega 21 dan za svoje radnike. Ostatak godine sto-
ti po njemu – Müllerova vila, a ulica koja se godinu i pred njim je bio cijeli život. Kada ji prazna, napuštena i nijema, u tišini. Tek
u ono vrijeme zvala Činovnička danas nosi ga je napuštao, imao je šezdeset godina i sve visoko u krošnjama grakću vrane, od stabla
do stabla pretrčavaju usplahirene vjeverice,
noću puše sustali puh i hukće sova, a u je-
Za Müllera su, kako to piše novinar Faruk Kreševljaković u sen gavrani razbijaju orahe puštajući ih da u
slobodnom padu udare o mramor. Gradom
knjizi “Lukavac kakav je nekada bioˮ, svi govorili da je bio kruži priča da bi je općinska vlast mogla ot-
strog, ali human čovjek. U fabriku je uveo njemačka načela kupiti. U tom slučaju sigurno bi je najbolje
bilo pretvoriti u jaslice, u vrtić, u obdanište,
reda, rada i discipline. U njegovo vrijeme Lukavac je ispuniti je dječijom grajom, neka kroz nju
napredovao i širio se kao malo koji bosanskohercegovački prođe svaki budući Lukavičanin, djetinjstvo
da mu se odmota u bajci izniknuloj u ma-
grad između svjetskih ratova. Zahvaljujući njemu, šti koja je jednog mladog doktora izvela na
puteve slave i ime mu uknjižila u bilježnice
izgrađena je ambulanta, javno kupatilo, kantina i kino svjetskog pamćenja. n

60 17/9/2020 STAV