Page 61 - STAV broj 289

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Od Konye do Koraja

SLOVO O

PORODICI KONJIĆ

“Podsjetio si me na mene, na moju mladost, pjesmu, igru, narodna
veselja, teferiče, na momke koji su me begenisali i iza akšama dolazili
pod moj prozor, dozivali me, ja se nisam odazivala, to se nipošto nije
Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ smjelo, takav je adet bio, a prijala su mi ta dozivanja, svake večeri su
dolazili pod moj prozor, a ja bih sjedila na krevetu i po glasu razaznavala
ko je ko... Bila sam lijepa, sine, plaho lijepa, pa su zato i dolazili, molili da
se pojavim na pendžeru, makar na časak da me vide...”

oja nena M., majka moje maj- Tako, često je boravila i u našoj kući – Reci mi, molim te, jesu li Konjići
ke, djevojačkim prezimenom i na moje i bratovo insistiranje, jer be- zaista porijeklom iz Turske – pokušah
Konjić, rođena u najstarijoj i skrajno smo je voljeli, ostajala bi kod nas razbiti tugaljivu tišinu i okrenuti razgo-
Mnajljepšoj korajskoj mahali – dva-tri mjeseca, ponekad i duže, ispriča- vor na drugu stranu.
Sejfić ili Donjoj Mahali, tik do glasovite la nebrojene i nama uglavnom nepozna- – Jesu.
Atik džamije, poživjela je tačno stotinu te priče iz svog dugog i burnog života, a – Poznaješ li turski jezik?
godina (1895–1995) i, u kasnu jesen, pred i to, za šta smo, doduše, odavno načuli, – Slabo, samo nešto malo, a ni moj
sam svršetak Agresije, potpuno potroše- da su Konjići etnički Turci, porijeklom otac nije znao, ni njegov otac, što znači
nog organizma, ali začuđujuće bistrog iz Anadolije, iz grada Konya, ali o tome da su naši stari davno, davno došli u Ko-
uma, brzo i tiho preselila uslijed infici- nešto kasnije. raj, pa se kroz te silne godine turski jezik
ranja najobičnijom sezonskom gripom. Sjećam se, za jednog od njenih bo- zagubio i zaboravio. I tako... Halali, ali ne
Pamtim je kao nenametljivu, smjernu ravaka kod nas, svirao sam na električ- mogu više govoriti, nemam snage, odoh
i izrazito pobožnu ženu. Također, prem- noj gitari nekakvu hard rok grmljavinu, malo prileći, a ti, sine, sviraj, samo sviraj,
da se odijevala tradicionalno i sukladno nena je ušla u sobu, vjerovatno mi se i ništa neni ne smeta.
njenoj dobi, za razliku od drugih stari- obratila, ali uslijed buke i leđima okre- Inače, Alija Hamzić, predani hroničar
jih žena u komšiluku i mahali, njeni su nut vratima, nisam je ni čuo ni vidio, Koraja, u jednoj od svojih etnografskih
odjevni predmeti bili skrojeni isključivo dodirnula me je po ramenu, prenuo sam studija o porodici Konjić, pored ostalog,
od najskupljih materijala, čega se revno se, prestao svirati, odložio gitaru, posjeo navodi: “(...) Familija Konjić jedna je od
pridržavala do kraja života, a što ju je, opet, nenu u fotelju, usput je poljubio u usahli najstarijih i najbrojnijih u Koraju. S ob-
više no vidljivo estetski izdvajalo iz am- obraz i zamolio da mi oprosti ako sam zirom na brojnost, ova se familija tokom
bijenta u kojem se do takve vrste estetike je uznemirio. vremena raslojila na nekoliko loza istog
i nije baš odveć držalo, pa, posljedično, – Nisi, sine, nisi me uznemirio, nego porijekla i prezimena, koji danas nisu u
zajedljivo ljubomornih komentara oko- ušla sam u tvoju sobu da ti kažem kako rodbinskim vezama. Postoji priča da ova
line, čemu sam katkad bio svjedok, nije plaho lijepo sviraš, baš plaho – reče očiju familija vodi porijeklo iz grada Konya u
usfalilo, no nena na takve zakukuljeno-za- punih suza i obori glavu. Anadoliji (Turska), za šta nema materi-
mumuljene malicioznosti nikad, ali baš – Neno, šta se desilo? Zašto plačeš? jalnih dokaza, ali je činjenica da u bližoj i
nikad nije reagirala. Njeni su odgovori – Podsjetio si me na mene, na moju daljoj okolini nema ovog prezimena, osim
bili hladan pogled, šutnja i ignorancija. mladost, pjesmu, igru, narodna veselja, u Brijesnici kod Gračanice. Konjići su po
I, uopće, u njenom pogledu, govoru, teferiče, na momke koji su me begenisa- svojim psihofizičkim karakteristikama vi-
hodu, odmjerenosti u ophođenju, riječju, li i iza akšama dolazili pod moj prozor, soki, stasiti, elegantni, vrijedni, ponosni
u njenoj cjelokupnoj pojavnosti, bilo je dozivali me, ja se nisam odazivala, to se i vrlo društveni ljudi. Glavna zanimanja
nečeg naglašeno dostojanstvenog, usudio nipošto nije smjelo, takav je adet bio, a su im trgovina, zanatstvo i voćarstvo, a
bih se reći profinjeno gospodstvenog, a prijala su mi ta dozivanja, svake večeri su iz ove familije potječe veći broj visoko-
što, osim meni, nije promaklo ni ostalima dolazili pod moj prozor, a ja bih sjedila na obrazovanih pojedinaca.”
iz uže i šire porodice, pa je u našoj zaista krevetu i po glasu razaznavala ko je ko... Eto, tako u ovom kratkom fragmen-
nepristranoj optici nena doživljavana i Bila sam lijepa, sine, plaho lijepa, pa su tu o Konjićima zbori Alija Hamzić, ali,
poštovana kao prava pravcata hanuma. zato i dolazili, molili da se pojavim na ipak, a što se porijekla ove porodice tiče,
Nakon djedove smrti 1981. godine, pendžeru, makar na časak da me vide... nameće se pitanje kome vjerovati: (oprav-
premda još vitalna, nena nije mogla živje- Eto, tako je to bilo, tako... dano) podozrivom Hamziću ili neni? Pa
ti sama, pa napušta kuću i ostatak života Zašutjeli smo. Nena izvadi iz dže- neni, naravno. Jer ona je, siguran sam u
provodi kod djece, osmero ih je imala, u pa brižljivo složenu svilenu maramicu i to, odlično znala šta i o čemu priča. I to
trouglu Tuzla – Brčko – Bijeljina. obrisa suzne oči. je to. Tačka. n

STAV 17/9/2020 61