Page 65 - STAV broj 289

STAJALIŠTA

APOKRIFNI FRAZARIJ
Svi su ljudi zanimljivi, naročito neki

ZAPISI I CRTEŽI DIDA JUSUFA

Unuk Jusuf stajao je u spomen-kući i pitao se gdje se sve to dogodilo. Didova
bilješka i crteži bili su nešto poput vodiča. I misao, prelijepa misao koja mu je
zapljusnula svijest (Je ne puis plus, baigné de vos langueurs, ô lames).
– Nešto si kazao?
Piše: – Ne. Pomislio.
Irfan HOROZOVIĆ – Šta? Ako nije duboka tajna?
– Ne mogu više, kupan čežnjama vašim, o, vali.
– Šta je to? Stih?
– Vaš stih. Ne vjerujem da ste ga zaboravili jer živite u skladu s njim

edugo nakon što je did Jusuf – Kome je poznato, poznato je. Mada, zaljubljeno gledao. Iako se Jusufu učinilo
napustio naš svijet, njegov taj svijet za mene više ne postoji. Pištolj ti kako nešto perverzno bazdi iz Arthurovih
unuk Jusuf pošao je na svoje mogu prodati, ali knjigu ne. riječi, njena je ljepota prebrisala sve.
Nputovanje. – I mislio sam da će tako nekako biti. Kako i ne bi...
Neki događaji ostaju desetljećima – Zaista. Jusuf više nije znao šta da misli.
nerazjašnjeni u porodicama. Možda se Arthur se sad najednom počeo zanimati. Kako se samo nasmijao Arthur kad je
zato prepričavaju. – Čini se da ste dugo putovali? vidio njegovo zbunjeno lice...
Stoljećima. – Jesam, ali želio sam to. – Znaš i više nego što sam mislio. Ali
A šta su stoljeća? – Kako ste me pronašli? I zašto ste me nisi čovjek od šale – rekao je.
Trenutak. tražili? – Ne znam – kazao je Jusuf – ne znam
I za njim novi trenutak. – Ne znam ni sam. Neke stvari se u ni šta je šala.
Povod je bio kraj životnog putovanja životu dogode. Želite li još nešto?
dida Jusufa. Tako ga je on nazvao. Trajalo – Ko ste Vi ustvari? Govorite izvrsno – Ne, hvala. Zašto?
je to nekoliko godina. francuski. – Boli me noga.
Nakon škola u Egiptu, početak je – Ne znam ni sam. Iz jednog sam Unuk Jusuf stajao je u spomen-kući
bio u Bosni. Uz nešto vremena i novca, nubijskog sela, znate gdje je to? Pradjedovi i pitao se gdje se sve to dogodilo. Didova
pronašao je kraj čije se ime spominjalo su mi iz Bosne, ne znam jeste li za nju čuli. bilješka i crteži bili su nešto poput vodiča. I
u njegovoj porodici kao svetinja. Ostao Došli su u Nubiju kao vojnici Selima II. misao, prelijepa misao koja mu je zapljusnula
je i iznajmio konja. Pored nekoliko riječi Pijanice, kako ga zovu jedni, ili Plavokosog, svijest (Je ne puis plus, baigné de vos langueurs,
koje je znao, naučio ih je još mnogo. Did, kako kažu drugi. Ostali su tu i nakon što ô lames).
naprimjer. Mjesec dana jahao je okolinom je sve bilo završeno. Maternji govorim sve – Nešto si kazao?
(“Tamni čovjek jezdi kao da se ovdje slabije. Nemam s kime govoriti. A i turski. – Ne. Pomislio.
rodio...”, govorili su oni koji bi ga vidjeli). Francuski nisam zaboravio. Ni Pariz. Čudno. – Šta? Ako nije duboka tajna?
Potom je otišao u Stambol. Sve mu je ispričao. Did Jusuf. Did. – Ne mogu više, kupan čežnjama vašim,
I Pariz. Tako su ga svi zvali. I kako je išao u školu u o, vali.
Te Etiopiju. Harar: egipatskim gradovima, potom u Istanbulu te, – Šta je to? Stih?
Pred ulazom je stajao čovjek. na koncu – u Parizu. Ko zna na kojoj od tih – Vaš stih. Ne vjerujem da ste ga zaboravili
Tamnoputi čovjek azurnih očiju. Nije staza se razlistala ljubav prema pjesništvu. jer živite u skladu s njim.
bio odavde, to je bilo očigledno. – Kad ste već tu, uđite. Uđite, Jusufe. – Juso i Huso su dva imena u mojoj po-
Na njemu je bilo nešto poput arhaične – Hvala. rodici. Smjenjuju se. Huso Huso... znate li
uniforme. Kao iz predstave. – Knjiga zaista nemam – samo po jedan šta je to?
– Kako se čini moja kuća? – pitao primjerak – da se podsjetim. – reče mu – Znam.
je vlasnik. Rimbaud nešto kasnije. – Zaista?
– Kao palača. Dvorac. – Žao mi je, ali nije važno. Možete li mi – Neka vrsta ribe. Ne znam koje.
Kazao je to iskreno. I napisao kasnije se potpisati ovdje? – i izvadi lijepo očuvan – Moruna. Opasna kavijarska riba.
u bilješci koja se čuva u porodici. Kao Boravak u paklu iz jednog od svojih džepova. – Opasna – složi se Arthur Rimbaud.
nešto vrlo važno. Arthur Rimbaud se istodobno činio Kad je unuk Jusuf izišao iz spomen-kuće,
– Ko ste Vi? fasciniranim i razočaranim. Možda je slutilo se predvečerje. Osjećao je u svom
– Jusuf. Jusuf Juso. očekivao Iluminacije. Možda. Ko zna. džepu potpisanu knjigu s posvetom Didu i
– Juso vam je prezime? – To je sve što ste ponijeli iz Pariza? u drugom knjigu sabranih pjesama Arthura
– Ne. Nadimak. – Ne, ponio sam i Baudelairea i... Rimbauda. Pažljivo ću ih čitati, pomislio je,
– Zašto ste me trebali? Verlainea... nešto Didovo ima u njima, nešto od njegove
– Želio sam kupiti pištolj i Vašu knjigu – Hoćete li da upoznate Verlainea? duše. Oživjela je stara fascinacija.
pjesama. Sad je Jusuf bio zaprepašten. Tako je zakoračio zadovoljno u lijepu
– Pjesama? Onda je u prostoriju ušla predivna djevojka hararsku noć i pitao se hoće li nastaviti
– Da, Arthure Rimbaud, ako ste to Vi. u velovima kao da je igračica, a Arthur ju je vlastito životno putovanje. n

STAV 17/9/2020 65