Page 59 - STAV broj 321
P. 59
Hadži Muhamed Kumašin Tekst i fotografija: Izet PERVIZ
zasadio je jablane pod
munarom 1876. godine, ovdje su bili jablanovi. S njihovih kroš-
nji mogao si brati zvijezde. Granama
više ih nema, umjesto njih, I
svojim hvatali su glasove mujezina i
krošnju u haremu širi lipa. brodili s njima niz oblake. Harfovi-
ma salavata popločavali su put Azrailu,
dušekidaču. Na kraju, kada se spomene
ime rahmetlije s kojim se opraštala Ba-
ščaršija, zašumjeli bi tužno i s hiljadama
dlanova zamahali za konačni oproštaj.
Njinom šumorenju pridružila bi se uspla-
hirena krila golubova, koji bi, svaki put
kada iznenada prasne reski glas sa šerefe,
prepadnuti, uzletjeli u nebo, a vraćali bi
se sa zamiranjem tog glasa razbijenog o
mrko čelo Trebevića. U ono vrijeme golu-
bovi još nisu smogli hrabrosti da se spu-
ste na pločnik, a kamoli da slete na dlan
koji istresa zrnevlje žita. Proći će deset-
ljeća dok se opitome i povjeruju čovjeku.
Nakon molitve, iskupljaše se pod ja-
blanima baščaršijske zanatlije. Halači,
kazandžije i bravadžije, čiji dućani bija-
hu oslonjeni o džamijski harem, znali su
se tako zanijeti u razgovor da nije bio ri-
jedak dan da tu, pod jablanom, dočekaju
ikindiju – ako nisu opsovali dok su trije-
bili svakojake događaje i teme, ni abdest
im novi nije trebao. Nerijetko, znale bi
ostati i abadžije, čiji dućani bijahu oslo-
njeni o istočni zid Brusa bezistana, pa bi
iza pojasa potegnuli čibuke i, zatiskujući
im duhan u ždrijela, odmahivali rukom
pravdajući se: “Dok je dunjaluka, bit će
i pamuka za pucanje i vune za češljanje,
ali još sutra neće biti nas”, pa bi obavezno
podizali glavu i pogledom milovali jablan,
kao da odozgo, od neba, čekaju potvrdu o
valjanosti njihovih riječi. Ponekad je znao
ostati i neki halvadžija od Firuz-begova
hamama. Uljuljkan duhanom i ljetnom
ugodom, po deset puta morao je viknuti
da ga čuje šegrt u dućanu i da odmah po-
nese halve, jer valjalo je čašćenjem odgo-
voriti na čast, hadžija moj vjetrolomni. A
i toga je znalo biti, časti, pogotovo ako je
do podne neko od njih prebio dobar pa-
zar. Taj bi zovnuo kahvu iz kahvedžini-
ce preko puta, a ostali bi odgovarali te je
znalo biti takvog dana da bi pošalji šegrta
čak kod mesara, gore, poviše Čekrekčijine
džamije, pa bi se i sudžuk zamezio.
KUMAŠINOVI JABLANI
Te jablane koji stajaše uz samu muna-
ru zasadio je, vele, neki Hadži Muhamed
Kumašin. Bila je godina 1876. i po čaršiji
se već razvlačila priča kako je sultan pro-
dao Bosnu, a oni koji nikako nisu mogli
da se pomire s tim da će ih carevina za
koju su njihovi preci sijali kosti daleko na
STAV 30/4/2021 59
