Page 51 - STAV broj 397
P. 51
ali pažljivo gledaju u nas koji dolazimo. “Počeli su se ljudi U poslu mu najviše pomažu supru-
Sinanović im otvara kapiju i one polah- ga Safija i sin Miralem, iako su i ostala
ko, kao da govore da im se ne žuri i da ekonomski razvijati i djeca – Aida, Naida, Sajra, Mujo, Halil
nisu gladne, izlaze i prilaze žitu. Prilič- mislim da će ovdje biti i Šahbaz – odrastala okružena kozama i
no su mirne. pričama o njihovom ponašanju ili zdrav-
“Kozarstvom se bavim iz hobija. Kada života. Ima života, samo stvenim poteškoćama.
sam se 1999. godine vratio ovamo, doveo trebamo ‘pljunuti u šake’ “Imao sam dvojicu radnika, ali su nas
sam dvije koze i malo-pomalo – sada imam napustili jer im je bilo teško i sada mi sami
oko stotinu i pedeset komada. Muškiće i početi raditi, ali ljudi to porodično opslužujemo koze. Ujutro odve-
prodajem, a ženske ostavljam. Dobio sam neće. Oni više vole otići zem komšijsku djecu u školu pa dođem ov-
certifikate, ali se još ne bavim proizvod- u Njemačku i tamo čistiti dje da ih pustim i nahranim. Poslije sin sti-
njom na komercijalnoj bazi. Kada je bila gne iz škole, oko pola tri, pa dođe ovdje, a ja
korona, dijelio sam mlijeko, a isto tako za toalete, umjesto da dođu popodne, kada vratim djecu, radim puteve.
svadbe pravim sir. Sjećam se jedne svad- u rodnu grudu, da legnu Volim koze. To su vrlo pametne životinje od
be kada je neko donio neki švicarski sir, kojih se može mnogo naučiti. Male su po-
ali ga je bilo malo i ja sam to vidio pa i ustanu kada hoće, da sebno zanimljive i izvode razne akrobacije.
sam donio svoj. Slavlje je počelo i ubrzo odmaraju kada hoće. Tu Izuzetno volim prirodu i, da ne bi ljudi rekli
se pojeo ‘švicarac’, a onda su i moj sir su da sam lud što dolazim ovdje, u ovu pustaru,
prozvali švicarcem.” logiku ne razumijem.” s kozama sam spojio ugodno s korisnim.”
Među kozama, pojašnjava nam, vla-
da zakon jačeg i zna se hijerarhija. Male
koze čekaju svoj red za hranu, a ako se
“pobune”, starije ih brzo utišaju, odno-
sno nadjačaju udarcima glavom.
Naš je sagovornik, priča nam, jedne
prilike donio i postavio tzv. čobanicu, žicu
pod manjim električnim naponom, koja
vas “šokira” ako ju dodirnete.
“Razapeo sam je i one su došle, gleda-
ju. Ne znaju šta je to, ali istražuju. Tri-če-
tiri radoznalije koze malo su se opržile, a
onda su se sve približile i odjednom su,
kao po dogovoru, jednu od njih bacile
na žicu, a ona se zamotala, dok su ostale
pobjegle. Tada sam prvi i zadnji put ko-
ristio čobanicu.”
SEDAM PUTA RANJEN
Nakon što je nahranio koze, vraćamo
se ponovo istim putem, a one ostaju slo-
bodne. Same će se vratiti u tor. Golfu je
sada malo lakše jer ide niz brdo.
“Ovdje je zbilja lijepo živjeti, samo su
ljudi našli dlaku u povratku. Smatra se da
su ovdje ljudi nikakvi i da ništa ne valja,
ali ko god je u prilici, neka dođe da ovdje
provede koji dan i vjerujem da bi se nakon
toga počeli vraćati. Imamo dobru vodu, dok
je drugi kupuju u flašama. Jeste ovdje haos,
ali radimo puteve i za sve to treba vremena,
ne može se sve postići za jedan dan. Trebate
imati plan i raditi. Počeli su se ljudi eko-
nomski razvijati i mislim da će ovdje biti
života. Ima života, samo trebamo pljunuti
u šake i početi raditi, ali ljudi to neće. Oni
više vole otići u Njemačku i tamo čistiti
toalete, umjesto da dođu u rodnu grudu,
da legnu i ustanu kada hoće, da odmara-
ju kada hoće. Tu logiku ne razumijem, ali
valjda sam ja mladi Bosanac.”
Sinanović je tokom Agresije sedam
puta ranjavan, bježao je iz bolnice da bi
se borio za domovinu, a uprkos svemu
što je vidio i doživio, ranije nam je jednom
prilikom ispričao da mu je najteže palo
STAV 14/10/2022 51
