Page 52 - STAV broj 397

DRUŠTVO

oslobađanje logora u Liplju, jer scene koje Hercegovinu. Zbog svega toga i zbog ovakvog U nekim dvorištima nalaze se iscijepana
je tamo zatekao progonit će ga dok je živ. života ovdje, ja sam vrlo opušten i rahat. Još drva, koja poručuju da u kući, ispred koje
Pričom se dotičemo perioda prije 1999. jedan komšija, koji se vratio prošle godine, će biti složena, ima života.
godine dok je neko vrijeme živio u Tuzli. bio je sav pogužvan, a sada da ga vidite, on Prolazeći kroz jedan zaseok iznad Li-
Sinanović naglašava da mu je odvojenost je pravi momak. Šta ovdje na nas djeluje, plja, Sinanović nam pokazuje kuću u kojoj
od Jošanice teško padala i da je jedva doče- ne znam, ali ima naešto. Ja čim se dolje u se nalazila pekara.
kao da se vrati. selu iznerviram, uziđem ovdje i provedem “Zamislite koliko je ovo selo bilo kada su
“Sve me vuklo ovamo. U Tuzli sam imao dan s kozama. Nekad znam i prenoćiti i ja imali svoju pekaru. U skoro svakoj kući je bilo
ogroman strah i pritisak, kao da sam neko- sam relaksiran. Ovdje vlada neopisiv mir. po šestero-sedmero glava, a sada nema nikog.”
me ostao dužan milion maraka, a ne mogu Žao mi je jer to naše komšije ne shvataju”, Lagano se spuštamo u Liplje i do na-
mu vratiti i svakog će me trenutka uhvatiti. zaključuje Sinanović. rednog viđenja opraštamo s našim domaći-
Ovdje sam na svom. Ovo gore, gdje je far- Snagovo, Karići, Samari, Liplje, Sulta- nom, koji će sačekati kraj nastave kako bi
ma, babina je šuma i babo je nama, djeci, novići, Jošanica... Sela su poluprazna. Brojne učenike nižih razreda vratio kući. Iako je
sve to podijelio još prije Agresije na Bosnu i donacijama izgrađene kuće su zaključane. trenutno u ulozi vozača, mnoge bi on, ako
bi ga poslušali, mogao podučiti pravim vri-
jednostima u životu.
“Ovo ovdje je moja kuća, vikendica. Kada sam je pravio, “Čovjek je bogat samo kada je zdrav. Sve
došao je majstor i kaže: ‘Ko bi ovdje došao, ovdje nema žive što više zarađuješ i imaš, sve ti više treba.
Mogao bih ja prodati ova starija vozila pa
duše...’, a ja mu kažem: ‘Smijem se Allahom zakleti da ovuda kupiti neko dobro i novije, ali neću, jer ov-
svaki dan prođe dvjesto živih bića’, a nisam mu rekao da su dje mi to ne treba i s ovim što imam, ja sam
zadovoljan, ja sam gazda”, ističe na kraju
to moje koze. I on stao, gleda, čudi se...” Muharem Sinanović. n

52 14/10/2022 STAV