Page 74 - STAV broj 397

STAJALIŠTA

APOKRIFNI FRAZARIJ
Koračanje kroz tuđu zbilju

FRANKFURTSKA KNJIŽARA

Sutradan sam opet otišao na Sajam. Nije li tu negdje knjiga za
mene... knjiga o meni... knjiga u kojoj sam ja... Knjiga u kojoj sam,
možda, rečenicu po rečenicu, ispisivao samoga sebe...

da ih je izgovorila onako kako se govori u nekom kraju Možda su inicijali viđeni u snovidim novinama
Piše: koji mi je bio tako prisan, ali ga se nisam mogao sjetiti. zaista A. B.
Irfan HOROZOVIĆ Ništa osim te prisnosti nije dopiralo u moju svijest. Dokumenti su kod njega. Kako bih i mogao spa-
Zapitala me je želim li s njom popiti piće. Popi- vati ovdje ako nisam dao neke dokumente na recep-
li smo nekoliko. ciji?! Ako nisam...
šao je ispod Olovke, kroz razjapljena vrata. Sjedila mi je u krilu dok smo razmjenjivali svoje Rabidranat iskrivi lice u neki smiješak koji je ličio
I, čini se, tad je sve počelo. krajnje sažete priče. Možda je govorila istinu, ali ja sam na ispriku i povlači se natrag, pažljivo zatvarajući vrata.
Jer, najednom, to je bilo sve čega se mogao lagao, ne što sam to želio, nego što se nisam mogao I to je to.
Usjetiti. Poput sjećanja na rođenje: on prolazi sjetiti gotovo ničeg, niti sam vjerovao u ono što je li- To je sve.
ispod Olovke i ulazi u razjapljena usta Sajma. čilo na sjećanje. Opet sam sam u ovoj maloj sobi čiji jedini siv
Ništa se nije dogodilo prije toga. Milovao sam njene grudi od mramora boje kože, prozor pokazuje u nebu ogromnu zgradu od stakla
Sve što će se uopće dogoditi može se dogoditi njen trbuh, njena stegna. Mramor bi se prije odazvao. i čelika na kojoj još bljeskaju nerazumljiva reklamna
samo sad. Ulazak u knjigu popločan je odsijevajućim Između nas je bila tuga. Tugom je optočen mramor. slova u bojama duge.
mramorom i uglačanim tamnim pepelom. Sutradan sam opet otišao na Sajam. Nije li tu Jutros, na doručku, čuo sam kako neke žene go-
Svi su pristupi u njeno središte otvoreni. I u nje- negdje knjiga za mene... knjiga o meni... knjiga u kojoj vore o Rabidranatu.
no srce. sam ja... Knjiga u kojoj sam, možda, rečenicu po re- On ulazi u njihove sobe i potom se ispričava da
Može se doći minibusom, pokretnom trakom ili čenicu, ispisivao samoga sebe... je pogriješio.
koracima šetača. Nisam u svom snu. Zbunjene su i uplašene. Razmišljaju da to nekome
Pokretno stepenište dovelo ga je ponovno na isto Nisam. prijave, ali kome? Rabidranat je izgleda u ovom malom
mjesto. Izbezumljeno je buljio u lica ljudi što su buljila Snoviđenje sam u tuđem. hotelu zadužen za sve. I toliko je odan nadzoru da po-
u lica pisaca koji su se smiješili ili zagonetno gledali s Nisam u svojoj javi. kušava ući i u snove svojih gostiju.
velikih fotografija od jedne do druge otvorene knjižare Koračam kroz tuđu zbilju. On stoji na vratima.
u ogromnim labirintima začarane prostorije. Prostorije Ulazio sam i izlazio iz knjige, svjestan sve više “Zašto piše u današnjim novinama da sam se
iz koje nikako nije uspijevao izići. događaja, sve više priča, ali nisam se mogao sjetiti. probudio mrtav?”
I opet je jedno lice bljesnulo i promaknulo a da ga Ništa od svega toga nisam uspijevao povezati. “To nisu današnje novine. To su novine iz sna.”
nije uspio zadržati ni djelić sekunde u pamćenju. Go- Nisam bio ni svjestan kad sam ponovno do- Izgovara te riječi s osmijehom.
tovo da je to bio više osjećaj, osjećaj priviđenja nego šao u sobu. “Zar je ovo mjesto gdje ću umrijeti?”
što je uspio nešto vidjeti. I kad sam zaspao. “Ne.”
Okrenuo se i ponovno stao na pokretne stepenice. U ponedjeljak ujutro, 14. oktobra 2002. godi- “Ti znaš?”
Riđokosa ispred njega užurbano govori nešto na jeziku ne, u malom frankfurtskom hotelu “Elba” pronađen Rabidranat širi ruke u neprilici.
koji ne razumije. Ko zna zašto, siguran je da je to litvanski. je mrtav A. B. “Ovdje ljudi dolaze da žive. Ni ti nećeš ovdje
Litvanka s riđim smiješkom potom otvara neku Pretpostavlja se da je bio posjetilac Sajma knjiga. umrijeti...”
knjigu i on vidi, jasno vidi, kako u koricama te knji- Tako je pisalo u novinama. Frankfurter algemeine “Ipak, osjećam opasnost. Pobjeći ću odavde.
ge nestaje njen dugi kažiprst s njegovanim noktom. zeitung. Na njima je bio današnji datum. Trenutak u ko- Možda u Berlin... Što dalje od mjesta smrti... Ti znaš
Njen nokat, slovo po slovo, svira na tamburi ne- jem sam se pokušavao probuditi, razaznati, prepoznati. gdje je ono?”
poznate pjesme. Nisam se čudio i nisam osjećao ništa gledajući “Na kraju ćeš tamo prispjeti.”
Tako je mislio. tu malu vijest o svojoj smrti. “Kao u onoj priči o Samari?”
Tako sam mislio. Obična vijest o jednom običnom događaju u ve- Nasmijao se. Znao je.
Ne mogu se sjetiti. O, zašto se ne mogu sjetiti?! likom gradu. “To je vječna priča.”
Pitao sam se zašto sam ovdje. Ničeg se nisam Najednom mi se učinilo da sam nagovještaj svega Kasno shvatam da je Rabidranat ustvari pisac,
mogao sjetiti. I mada mi se ponešto činilo poznatim, ovog već doživio. U trenutku kad me je put doveo gdje pisac koji ispisuje ovu priču, priču u kojoj počinje i
ništa nisam mogao doista prepoznati. me je doveo počeo sam se sjećati početka svog puta. završava se moj život.
Možda sam tragao za nečim? Sjećao sam se puta, ali ne i sebe. “Zar još nisi shvatio”, pita Rabidranat glasom
Možda? I osjećao sam, znao, da je sve što se događa na koji odjekuje u mojoj glavi, iako se čini da ne pomje-
A nisam mogao prepoznati ni sebe. neki način logično i da se nikako drukčije nije mo- ra usne. “Kako te ja mogu napisati?! Budalo! Sam
Kad je, nakon dugog, dugog koračanja, prošao kroz glo dogoditi. sebe ispisuješ!”
vjetrovita vrata Knjižare i zastao za trenutak, ispod Olovke, Pomislio sam kako bih možda mogao načiniti I, zaista, najednom vidjeh sebe odozgo, vidjeh kako
u svijetu koji se otvarao ispred njega počela su izbijati neku ludost i poremetiti logiku predviđenih događaja, koračam i ispisujem svojim korakom, po stazama i puto-
poznata obličja. Bilo je to posve neobično. Kao okus a onda mi je sijevnulo u svijesti da je i ta ludost mož- vima, prolazima između kuća, parkovima, proplancima,
nade koji je dolutao iz dalekih, skrivenih odaja labirinta. da programirana. vireći kroz prozore vagona ili autobusa, vidjeh Tekst. I
I tako sam koračao. I zapao sam opet u beznađe nadolazeće amne- osjetih kako taj tekst preko moga ramena čita još Neko.
Vidio sam poznato drvo ispred poznate kuće. Su- zijske noći. Svijet je ono što vidim, pomislih. I ono što je stvar-
mrak se spuštao na njegovu krošnju. Tad sam vidio da su vrata širom otvorena. no. I ono što se čini kao san. Svijet je onakav kakvim
Ušao sam u neki osvijetljeni podrum, gdje su me Rabidranat stoji na vratima. ga vidim. I izvan toga nema ništa.
dočekali kao da sam im svojta. I to je jedino što znam. Osjetih tad kako se ožiljak na mojoj glavi uznemi-
Čim sam je vidio, znao sam da sam zbog nje ušao. Nisam siguran da je to njegovo ime. Kako bih i ri. Pulsirao je uznemireno. Kao da mi želi nešto kazati.
Bio mi je poznat njen umorni smiješak, način na koji je mogao biti siguran?! Naravno. U tome je zamka.
zakoračila, čak i glas kojim je prošaputala nekoliko riječi, Međutim, on zna ono što ja ne znam. Zamka je da mislim kako nema ničeg izvan onoga
na njemačkom naravno, ali ja sam te riječi razumio kao On zna moje ime. što vidim. n

74 14/10/2022 STAV