Page 72 - STAV broj 397

KULTURA

Razvoj arhitekture kod Osmanlija

KUPOLE KAO

VRHUNAC OSMANSKE

GRADITELJSKE PRAKSE

Kupole u osmanskoj arhitekturi egzistiraju kao čist sferični oblik koji se unutar ukupnog organskog
sklopa građevine podrazumijeva sam po sebi. Osmanski pristup tome bio je čisto geometrijski. Oni su
kupolu posmatrali kao poluloptu i uvijek su težili takvom rješenju. Ovo ne znači da je kupola bila isključivo

matematički problem za Osmanlije. Određivanje njenog izgleda zavisilo je od estetsko-konstruktivnog
usklađivanja s ostalim elementima građevine, poput kontrafora, tambura, trompi i pandatifa.

Piše: Kenan ŠURKOVIĆ
Kupole Sulejmanije dzamije

rvo što nam padne napamet kada
pomislimo na osmansku arhitek-
turu jesu kupole. Već u ranom
Pperiodu carstva kupole počinju
dominirati u arhitekturi džamija, ali će
se tek krajem 15. i početkom 16. stolje-
će razviti koncept centralne kupole koja
dominira čitavim objektom. Kupole u
osmanskoj arhitekturi egzistiraju kao čist
sferični oblik koji se unutar ukupnog or-
ganskog sklopa građevine podrazumijeva
sam po sebi. Osmanski pristup tome bio
je čisto geometrijski. Oni su kupolu po-
smatrali kao poluloptu i uvijek su težili
takvom rješenju. Ovo ne znači da je ku-
pola bila isključivo matematički problem
za Osmanlije. Određivanje njenog izgle-
da zavisilo je od estetsko-konstruktivnog
usklađivanja s ostalim elementima građe-
vine, poput kontrafora, tambura, trompi da su ga Osmanlije maksimalno razvile i Kupole su pokrivale precizno određen
i pandatifa. Doduše, takav oblik kupole dale mu novu dimenziju. Sjetimo se samo prostor. U brusanskoj arhitekturi kupola je
nije imao skulptorsku vrijednost, kakvu koliko se evropska renesansa patila s ku- tek počela dobijati na svojoj važnosti, gdje
su imale pojedine kupole tog vremena polama i pronalaženjem njihovog odgova- je molitveni prostor bio prekriven s mnoš-
u Evropi, ali je taj čisti “loptasti” oblik rajućeg oblika. tvom manjih kupola (primjer Ulu džami-
imao snažno apstraktno djelovanje, koje Kupola je bila konstruktivni i estetski ja), ili su postojale dvojne kupola (primjer
je tražilo punu interakciju s ostalim dije- problem s kojim su se veoma teško nosili i obrnutog T-plana). Za razliku od toga, već
lovima građevine. najveći arhitekti Italije (slučaj Bramantea je kod ranocarigradskog stila unutrašnjost
Crkvene kupole 16. stoljeća u Itali- i kupole firentinske katedrale svakako je bila determinirana centralnom kupolom
ji (pogotovo kod bazilikalnih rješenja) najčuveniji primjer). Pa iako je ideal re- oko koje se razvijao ostali prostor koji je
grade se kao posebni elementi i pomalo nesanse bila centralna građevina s kupo- bio pokriven manjim kupolama ili polu-
izdvojeni dijelovi građevine koji u svom lom, taj se koncept u praksi nikada nije u kupolama. Na kraju se sve svelo na geome-
estetskom djelovanju mogu egzistirati i potpunosti razvio, dok je u baroku uglav- trijsku igru i mnoštvo kombinacija koje će
sami za sebe. Kupola kod Osmanlija ni- nom odbačen. S druge strane, Osmanlije su svoju kulminaciju dobiti u klasičnom stilu.
kada nije “privjesak”, već integralni dio i gradile ogromne kupole gotovo po inerciji
jedini logični završetak džamije. Takav tip jer su bili savladali konstruktivni problem POČETNI RAZVOJ
kupolne gradnje svakako ima svoje korije- vertikalnog potiska kao najosjetljivijeg sta- Međutim, upitajmo se kako je doš-
ne u rimskoj i bizantijskoj tradiciji, s tim tičkog problema kupole. lo do razvoja takvog tipa gradnje i jesu

72 14/10/2022 STAV