Page 49 - STAV broj 145

Vahida Habibović Vahida s mlađim sinom

Fadil Habibović

VRIJEME STRAHA Vahida Habibović: “Sina su mi ubili. Uhvatili su ga s
nekim mladićima. Njega i te mladiće obukli su u maskirne
Nakon što je, kako kaže, JNA okupirala uniforme ‘Arkanovih tigrova’ i tjerali ih da otvaraju neke
Vlasenicu, ništa više nije bilo kako treba: kuće za koje su mislili da su minirane. Kao, prvo nek’
“Tada su treću smjenu radnika Bošnjaka oni provjere i nek’ izginu ako su kuće minirane. Onda
odveli iz fabrike ‘Finale’. Ja sam krenula su ga odveli u logor Sušica. Tu su ga i ubili. Sve su mu
na posao, kad ispod moje kuće stoji de- kosti polomili i zube izbili. Tukli su ga do smrti. Moj sin
set ljudi i meni kažu: ‘Vrati se, nemoj ići Fadil rođen je 10. oktobra 1974. godine, i tada je imao
dole!’ Pitala sam ih šta se dešava i oni mi sedamnaest i po godina”
kažu da je u Vlasenicu ušao užički kor-
pus dobrovoljaca, četnici, vojska, Arkan, Ubrzo su, navodi, i u njenu kuću došli Poslije dolaska srpskih vojnih je-
šešeljevci, pun grad srpske vojske dobro- naoružani vojnici. Tvrdili su da Vahida dinica, ističe Vahida, Bošnjaci u Vla-
voljaca. Arkan je odmah počeo da odvodi ima oružje i govorili joj da ga mora pre- senici jednog dana pozvani su preko
i po kratkom postupku svako sahat čuješ dati: “Rekli su mi da će nas ubiti ako ne megafona da izađu i napuste svoje do-
da neko zapomaže. Podigli se, privode i predam oružje. Kazala sam da nemam move. Naređeno im je da ne smiju ništa
odvode sve što im stoji na spisku, a spisak oružje. Pitali su me gdje mi je muž. Re- iznijeti iz svojih domova, da sve mo-
su napravile naše komšije Srbi. Ja sam se kla sam da je umro. Tad su nas istjerali raju ostaviti. “Samo sam izvela dvoje
vratila u kuću, u strahu, s pitanjem šta će napolje, postrojili uza zid. Tada sam po- djece koja su tad bila maloljetna. Sve
se dogoditi s mojom porodicom, ali ni- mislila da je gotovo i da će nas pobiti... sam ostavila, i to nije važno, ali su mi
smo imali kud otići. Strah je vladao kod Ali nisu. Pustili su nas i rekli da done- sve i uzeli, uzeli su mi i ubili dijete.
mene kao i kod svih ostalih. Ispostavilo sem oružje i predam. Ponovila sam da Ono što je ostalo nakon svega jeste ve-
se da je iz svake muslimanske kuće pri- nemam oružje.” lika rana na duši koja nikad neće pro-
vedeno makar po jedno. Oko osam sati ći”, kaže nam Vahida Habibović, koja
navečer zove me na telefon šef i govori Govoreći o vremenu straha, skupila danas živi u Holandiji.
da dođem na posao. Objasnila sam da ne je snagu da nastavi priču. “Sina su mi Porodica Habibović porijeklom je
smijem jer ima barikada ispod moje kuće ubili. Uhvatili su ga s nekim mladićima. iz Srebrenice i teško je stradala u ratu.
na putu, na samom izlazu iz ulice. Neki Njega i te mladiće obukli su u maskirne Vahidin suprug Adil imao je četvericu
Srbi kretali su se ulicom, a na rukama su uniforme ‘Arkanovih tigrova’ i tjerali ih braće: Amira, Nedžiba, Ramiza i Vahi-
imali svezane bijele krpe. Zvala sam jednu da otvaraju neke kuće za koje su mislili da. Svi su ubijeni u Srebrenici.
moju komšinicu i pitam je šta se dešava. da su minirane. Kao, prvo nek’ oni pro- Vahida Habibović samo je jedna od
Ona mi kaže da i ja treba da stavim bije- vjere i nek’ izginu ako su kuće minira- mnogih koji duže od dviju decenija čekaju
lu traku na ruku jer bi to značilo da sam ne. Onda su ga odveli u logor Sušica. Tu na pravdu. Nedavno podignute optužnice
lojalna srpskoj vojsci. Rekla sam joj da ne su ga i ubili. Sve su mu kosti polomili i joj ulijevaju nadu da će dijelom pravdu
želim stavljati nikakvu traku jer sam civil zube izbili. Tukli su ga do smrti. Moj sin i dočekati jer smatra da optuženi sno-
i nemam šta kome biti lojalna. U među- Fadil rođen je 10. oktobra 1974. godine, se odgovornost za ono što se dešavalo u
vremenu je po mene došao automobil iz i tada je imao sedamnaest i po godina. Vlasenici 1992. godine.
Birča, šef poslao da idem na posao. Re- Rođen je u Kruševom Dolu kod Srebre- Tokom rata u Bosni i Hercegovini
kao je da će on osigurati propusnicu da nice, od oca Adila i majke Vahide. Moj na području općine Vlasenica ubijeno
se mogu kretati. U samoj firmi sam imala sin Fadil ekshumiran je 2002. godine. je više od 2.600 Bošnjaka. Od toga, 265
šta i vidjeti, odvodili su neke naše ljude. Kosti su mu pronađene u Sušici, odmah djece. n
Dolazili su im i kućama odvodili, tukli blizu baraka i logora.”
ih. Neke su pustili, a neke nisu. Neki se
nikad nisu vratili. Ni dan danas se ne zna
za njih gdje su, šta su i kako su ubijeni”,
svjedoči Vahida Habibović.

STAV 14/12/2017 49