Page 51 - STAV broj 145
P. 51
Kičić se uplašio, ali je morao nastaviti Kičić se uplašio, ali je Damir Kičić
osvjetljavati prostorije. Zatekao je teško morao nastaviti osvjetljavati
ranjenu Almasu Dautović, koja je u tom prostorije. Zatekao je teško Također, tražili smo oborena stabla jer smo
trenutku i dalje davala znakove života. ranjenu Almasu Dautović, čuli da ih borci Armije RBiH ruše kako
koja je u tom trenutku i dalje bi napravili barikade. Naišli smo na tri
“Bila je teško ranjena u glavu, ali je davala znakove života oborena drveta i krenuli smo tim putem.”
bila živa. Čuo sam i osjetio sam da je živa I dalje nisu znali kuda se kreću i gru-
jer sam je čuo kako diše. Krkljala je i bo- članove svojih porodica, neki su plakali, pa ljudi pomirila se s činjenicom da mož-
rila se za svaki udisaj, a u trenutku kada neki su jednostavno zanijemili... Strah, da neće ni preživjeti. Izašli su na čistinu,
sam htio da joj priđem zločinac koji me strepnja i čekanje da se dogodi smrt, po na livadu na jednom uzvišenju, i bilo im
slijedio preko mojih leđa pucao je u nju. mogućnosti što brža, da umiranje ne boli je malo čudno što niko na njih ne puca.
Tada je bila mrtva. Ja sam se izbezumio i mnogo. Ali, rijetki su imali “sreću” da Nisu ni slutili da su ušli u minsko polje.
bio sam uvjeren da će i mene ubiti. Kada skončaju brzo. Krvnici su se iživljavali i Naime, ovu su grupu zločinci uputili pre-
je čuo pucnjeve, onaj zločinac koji je ostao nad mrtvim tijelima vlaseničkih Bošnjaka. ma toj livadi, odnosno uputili su ih u si-
ispred kuće pitao je svog druga po zločinu gurnu smrt. Dugo i široko minsko polje,
jesam li ja živ, mislio je da je mene ubio. “Idućeg dana bila je nedjelja, 13. sep- konci se presijavaju u nedogled, a troji-
Ovaj u mojoj pratnji mu je odgovorio da tembar. Oko podne su majci i meni na- ca dječaka pomagali su starijima kojima
sam živ, a onda je onaj koji je bio ispred redili da izađemo iz logora jer su došli je u jednu kesu stala sva imovina i žena-
kuće rekao da je stiglo neko auto i da ula- autobusi da nas transportuju. Majka nije ma u dimijama da se ne spletu o razapete
zimo. Iz naše kuće su izašli moja majka htjela ići bez Galiba, mog brata, a daidža najlonske konce koji bi mogli aktivirati
Hanifa i brat Galib, a majka mi je šapnula Mujo joj je rekao da mi idemo i obećao mine. Mučan, stresan i do kraja napet pre-
da nikom ne govorim šta sam vidio. Ušli joj je da će se on brinuti za Galiba. Morali lazak kroz minsko polje. Bilo je to pitanje
smo u auto, ali nismo imali pojma gdje smo ući u autobus. Autobus je krenuo ka života ili smrti. Ipak, nekoliko desetaka
nas voze. Poslije kraće vožnje uslijedila Kladnju, tako su nam rekli. Stari, mladi, ljudi, ne znajući ni sami kako, uspjelo je
je naredba da izlazimo iz vozila. Shvati- zdravi i bolesni, svi smo se plašili jer su preći minsko polje, a kada su se spustili
li smo da su nas dovezli u logor Sušica.” nas odvozili u neizvjesnost. Nakon svega u mjesto Starić kod Kladnja, vojnici Ar-
što sam vidio šta rade ti neljudi, nisam mije RBiH hvatali su se za glavu čudeći
IZ LOGORA KROZ MINSKO bio siguran da nas neće sve pobiti, naro- se. Pred njima se pojavila grupa izbezu-
POLJE U SLOBODU čito kada su zaustavili autobus i rekli su mljenih ljudi i ta je grupa došla iz pravca
da nas vode na drugu stranu. Okrenuli kojim niko živ nikada nije uspio preći.
U logoru je Kičić našao svog daidžu su autobus i vozili su nas prema Šeko- Iz Kladnja su Vlaseničani prebačeni
Muju Parića, koji je odveden u logor sed- vićima, kod sela Trnovo. Istjerali su nas u Tuzlu, gdje se dalje snalazio ko je kako
micu prije. Među ostalim civilima bio je iz autobusa u šumi. Nismo znali ni gdje znao i umio. Kičić je s majkom preživio
zarobljen i Almir Dautović, sin ubijene smo, ni kuda da idemo prema slobodnoj rat. Uslijedile su godine nadanja i iščeki-
Almase, koji se raspitivao o majci. teritoriji. Zločinci su nas uputili u jed- vanja da će ponovo vidjeti draga lica, da
nom pravcu kojim smo odlučili krenuti će ponovo zagrliti oca, muža, brata, sina,
“Almir me pitao znam li šta se dešava narednog jutra. Hodali smo oko kilome- daidžu. Uslijedile su godine lociranja ma-
i gdje mu je majka. Nisam imao snage da tar, a noć smo proveli u šumi. Bila je to sovnih grobnica u okolini Vlasenice, go-
mu kažem šta joj se dogodilo. Šutio sam, besana noć, bilo je mnogo granatiranja.” dine ekshumacija i kolektivnih dženaza.
rekao sam da ne znam ništa. Inače, u lo- Kičićev otac Munib i brat Galib ubi-
goru je bilo mnogo ljudi, žena, staraca i Znajući da je grupa civila u blizini, zlo- jeni su. Ubijen je i daidža Mujo. Živi su
djece i svako ko nije bio u logoru uglav- činci su ih granatirali. Granate su padale muškarci koji su Kičića tjerali da sa svi-
nom je ubijen, uključujući i moju tetku tokom cijele noći. Geleri su lomili grane jećom traži preživjele komšije, da bi im
koja je ubijena na kućnom pragu.” koje su padale po ljudima koji su se skupili oni poslije oduzeli život. Nikada nisu od-
i zbili jedni uz druge. Šćućureni, drhteći govarali za zločine koje su počinili, mada
Noć provedena u Sušici bila je do od straha, zalegli su oko dva velika drveta. Kičić ne gubi nadu da će kad-tad i na njih
tada najduža u Kičićevom životu. Cije-
lu noć logoraši su se pitali ko će sljedeći Neko je od starijih rekao da bi blizu
biti izveden, ubijen ili pretučen. Stalno mogla biti linija Armije Republike Bosne
su dovođeni novi zarobljenici, sve kom- i Hercegovine, ali do nje je vodilo stotinu
šije i prijatelji. Ljudi su se raspitivali za putića i niko nije bio siguran kuda treba
da se krene kada svane. Počelo je svita-
Na sve strane čuli su se ti. Grupa od 50-60 ljudi, među kojima je
pucnji, a dvojica muškaraca bilo i djece i staraca i nekoliko žena, tre-
mene su zgrabila i naredili bala je nastaviti dalje. Pred njima je bilo
su mi da idem sa svijećom više puteljaka i šumskih stazica. Jedan su
u kuću porodice Džamdžić. puteljak prekrižili kao opciju jer je vodio
Jedan je išao iza mene, niz brdo, u gustu šumu. Opredijelili su
a drugi je ostao vani. U se da krenu preko jednog brdašceta koje
kući sam vidio ubijenog je bilo pristupačnije, a u “izvidnicu” su
Omera Džamdžića i njegovu krenula trojica dječaka.
suprugu Galibu. Ona je
ležala potrbuške, a na njenim “Kada je svanulo, s drugovima Esmirom
leđima sam vidio krv Mehanovićem i Nedimom Salaharevićem
krenuo sam da istražujemo teren. Gledali
smo ima li gdje naše zastave. Maštali smo doći red. n
da ćemo je ugledati i tako spasiti sve ostale.
STAV 14/12/2017 51
