Page 67 - BROJ 52/GODINA II/SARAJEVO 3.3.2016.

o svim milima i dragima. O čovjeku, ne- Moj je otac ostao tamo, - Kad ne bih pisao, to bi bilo isto kao
poznatom čovjeku koji umire, koji umi- u svojoj kući. Oni o da su me ubili - odgovaram onima koji ne
re strašnom smrću u tom trenutku dok čuju ili ne žele čuti moj odgovor.
razmišljam o njemu. čijim sam zločinima - Pomisliš li na oca, majku, sestru, koji
- Hoće li mi biti dopušteno da osta- pisao okruživali su ga su ostali tamo? - zvoni mi njihovo pitanje
nem živ i da svjedočim o ovim danima i paklenski u uhu.
noćima? - pitao sam se. - Šta je zapisano sa svih strana. To znači Pomislim li?! Ni o čemu drugom i ne
uz moje ime u Knjizi sudbine? da je poznanikovo mislim! O bratu i snahi u izbjegličkom
Ostao sam živ. I počeo sam svjedoči- pitanje, zapravo, smještaju u Danskoj, o tolikim rođacima
ti. Sličicama, pripovijetkama, romanima, i prijateljima.
dramama, pjesmama i drugim tekstovi- glasilo: “Zašto pišeš? Ali po rečenici koja me optužuje, sve
ma. Kad je izišla prva knjiga takvih tek- Tvoj otac može stradati to u trenu postaje nevažno. Zločinci i iz-
stova, sretoh poznanika i daljeg rođaka iz zbog tvog pisanja!” gon također. Ostajem samo ja. Zločinci
rodnog grada. Zagrlili smo se i poljubili. su posve nevažni u ovom dijalogu. Oni
- Šta radiš - zapitao me. su konstanta. To što rade fatalistička je
Bez riječi mu pružih knjigu. činjenica. Pitanje je samo, izgleda, hoće
- Ah, čitao sam nešto, u novinama - oca i osvetiti mu se, kao i mojoj majci i li moje pisanje uvećati njihov zločin, zlo-
sjeti se on. mojoj sestri. Ali pišem. Pišem o onom što čin za koji ću ja biti odgovoran.
A zatim nadoda smrtno ozbiljno: se dogodilo. I meni i tebi i mojoj porodi- Pišem, dakle, zločinac sam.
- A jesi li pomislio na oca? ci. I svim našim porodicama. Kad ne bih Međutim, sve što se događa, podsje-
Moj je otac ostao tamo, u svojoj kući. pisao, to bi bilo kao da sam mrtav. ća me na jednostavnu činjenicu. Ne na
Oni o čijim sam zločinima pisao okruži- Gledao me čudno. I otišao odmahu- činjenicu da sam napisao toliko i toliko
vali su ga sa svih strana. To znači da je jući glavom. knjiga, nego na to da gledam kao pisac,
poznanikovo pitanje, zapravo, glasilo: - Doista - zapitao sam se - kako on to vidim kao pisac i pokušavam se izraziti
“Zašto pišeš? Tvoj otac može stradati razmišlja?! Ako se mom ocu nešto do- kao pisac. Jednostavno, zato što se tako
zbog tvog pisanja!” godi, zato neće biti krivi zločinci koji su osjećam.
- Pomislio sam - odgovorih. - Ne spo- počinili već tolike zločine, nego njegov Zato i pišem.
minjem u svojim tekstovima imena zlo- sin koji je o tome napisao nekoliko svje- To je moj jedini odgovor. I pitanju iz
činaca, onih koji bi mogli potražiti mog dočenja. Bit ću kriv ja! naziva ovog teksta. n

STAV 3/3/2016 67