Page 56 - STAV broj 340

DRUŠTVO

ga emocije. Grlo mu se stegnu pa kratko
zaplaka, onako tiho, starački, bez suza. Za-
šuti za časak pa nastavi: “Kad će rat početi,
naši živili doli ispod Strane. Ova šuma bila
je sitna da si mogo viditi kozu i jarad kako
hodaju. Onda kad je u ratu narod izbjego
tu se šuma podigla, a lugari su branili is-
pašu pa je zato sad ovakva. Oni su (Srbi)
onda znali uzeti štange i poluge, odvalji-
vati kamenje i otiskivati ga na naše selo
vičući: ‘O, Muhareme Zuliću, eto ti šalje
Ante Pavelić Paket!’ Poslije, kad su počeli
napadati i kad su četnici navalili od Knina
i od ovih srpskih sela, mi smo morali ići.
Nismo mogli ponijeti ništa osim odjeće i
obuće na sebi.
Moja mati nosila je moju sestru, koja je
imala samo petnes dana. Krenuli smo za Va-
kuf, ali smo noćili u Klisi. Na nas su puca-
li od kuće onog starog Vuje Darića. Ujutro,
kad je svanulo, krenuli smo prema Prkosi-
ma. Ondje su nas napali. Pucali su po nama.
Bili su naoružani mitraljezima. Kad je pala
stara Jugoslavija, oni su sebi odvukli muni-
ciju i naoružanje. Pucali su iz šume. Zasjeda.
Puno je, brate, izginulo ljudi, žena, djece...”
Stari Zarif opet zaplaka, starački, ne-
moćno, bez suza, jer ih je davno isplakao
žaleći za izginulom rodbinom i porodicom.
Malo se smiri pa nastavi boreći se da po-
novo ne zaplače: “Kraj puta je bilo puno prije toga, dok je čuvao koze i ovce u Stra- je mnogo starija jer ju je otac kasnije upi-
mrtvih žena i djece. Ja to nisam vidio jer ni, sleđa ubio neki njegov poznanik Srbin. sao kako bi mogla duže primati socijalnu
sam ranije pobigo, ali Abaz Mušeta pričao I tako, dok su oni napadali na kolonu, pomoć koju su, po oslobođenju, primali
je da je vidio mrtvu ženu kraj puta, a kraj došli su domobrani da pomognu. Tukli su stradalnici rata. Živi sa sinom i snahom,
nje malo dijete uz mrtvu majku. Na Du- se š njima. Nakon toga nas više nisu napa- te unukom i njegovom porodicom. Sta-
libici su nam presjekli kolonu. Ovi što su dali. Stigli smo u Begovac kod Vrila. Gole- račke dane razveseljavaju joj praunučad.
bili odsječeni vraćeni su u Vakuf i kasnije ma kolona. Bila je velika vrućina, a narod je Zlate se s porodicom nalazila u koloni
su pobijeni, 1.200 duša je tu ubijeno...” bio dosta žedan. Tu nas je dočekala vojska smrti koju su ustanici napali na Dulibici
Na pitanje da li je neko stradao od nje- i otpratila do Ripča gdje smo stigli uvečer. 6. septembra 1941. godine.
govih bližnjih, stari Zarif nastavio je svoje Kasnije smo produžili za Bihać. Na putu je “Rat sam zapamtila kao da je bio danas.
kazivanje: “Ubili su Begu, sina strica Sma- izginulo dosta svijeta. Znam da su poginuli U nas je kuća bila gore pod Stranom prije
je. Ubili su i Zemku, kćer strica Džafera. Mujo, Bećo i Redžo Omanović, Mehe Diz- rata. Kad se zaratilo, nismo smili noćiva-
Poginuo je i očev stričević Redžo. Ubili darevića sin Ibrahim, Muharem Dizdarević, ti u kući. Brat stariji, umro je, on je nas
su ga na Dulibici. Iza njega su ostala tri Huse Dizdarević, Mehmed Šehić, Muratov svaku noć vodio u Gajeve da noćivamo.
sina: Šerif, Mahmut i Rešid...” Htjede još otac, Dizdarević Redžo s Grada, Šehić Huska, Mi smo bili u Brižinama. Otac nam je bio
nešto reći, ali starom Zarifu iznenada glas Šaban Alivuk Vehabov i Smajilov otac. Ša- u Njemačkoj u zarobljeništvu. Svaku noć
zamuknu i on nemoćno zaplaka. bana je zaklao njegov neki dost. Reko mu nam je brat nosio robu vamo u gaj. A Srbi
Slušajući ga, jasno se moglo osjetiti je: ‘Šabane, preče je da te ja zakoljem nego su bili vamo dole, njihovo selo Lončići.
koliko su se događaji kojima je svjedočio neko drugi!’, a onda je uzeo nož i zaklao Oni pale vatre svaku noć. Kad se rat za-
kao dijete duboko urezali u njegovu psi- ga. Selo je ostalo pusto. U selu niko nije metno, mi smo izbjegli. Blago je ostalo po
hu. “A mojoj materi su sve pobili. Ubili osto nit je ostala čija kuća da nije izgorila. Strani, riče, niko ga ne zatvara. Onda ćemo
su joj oca Beću, mog dida. Pobili su moje I ćumes i pasija kuća, do temelja je sve iz- mi otale doći u kuću Sulejmana Mešića,
daidže Redžu, Derviša i Smaju. Oni su gorilo. Kad smo se četrdeset i šeste u maju a poslije smo krenuli bježati. Išli smo za
bili poćerali puna kola žita... i cesta je bila vratili, niko nije donio ni kokoši, a kamoli Vakuf, pa prema Prkosima. Kuruzi su ta-
prikopana i nije se moglo proći s kolima. da je dotjerao ovcu ili kravu. Dobivali smo man bili zarudili, onako za peći.
Ovi koji su išli pjehe mogli su proći. Ovi s malo pomoći u hrani i od toga smo preživ- Kad smo došli gore kod Dulibice, bili
kolima vozili su stare osobe, djecu i stvari ljavali”, ispričao je svjedok Zarif Hrnjica, smo svi žedni. Djeca žedna, traže vodu, a
pa su sporije išli. Zarobili su ih s ostalima koji je više puta, dok je kazivao svoja sjeća- vode nejma. Onda stric Redžo ode tražiti
u koloni. Daidža Redžo bio je tek mom- nja, savladan emocijama prekidao razgovor. vode i pogine. Napali su nas. Tu je njegovu
čić. Zaklali su ga i bacili u jamu Golub- mater, moju nanu, ranilo. Ona je išla u ko-
njaču kod Martinbroda. S njim je žicom MAJKE SU OSTAVLJALE lima. Moja mati Melka ostavila je najmla-
bio vezan i Mujo Dervišević iz Klise. On DJECU U POVOJU đeg brata Mehmeda, koji je bio malehan
se odvezao i pobigo. Ubili su i materinu Stradanja Bošnjaka Ljutočke doline i u povojcu. On je preživio, umro je ima
sestru, moju tetku i njene dvi ćeri. Njena dobro se sjeća i osamdesetčetverogodišnja godina dana. Od brata Ibrahima punica,
četiri sina ostala su siročad. A Šabana je Zlate Behrem, djevojački Alivuk. Tvrdi da Delićka, vodila me je za ruku, a ja sam išla

56 10/9/2021 STAV