Page 57 - STAV broj 340

pješice. Mi smo se rastavili od njih. Brat nismo izašli u Bihać. Ja vajk letila za nji-
Husein, koji je kasnije poginuo u partiza- ma, za onim topom i tako sam došla. Išli
nima, ošo je prije nas u Bihać, a mi smo smo preko Čovke i sjedili kod Vrtoča tu
ostali, ja i ota snaha ostali smo u Ripču dugo. Zašto smo se tu zadržali, ne znam
na konaku. Ujutro je rečeno da ćemo mi ni ja. Otalena smo krenuli. Cesta je bila
u Bihać. A ta Ibrahimova punica Džehva prekopata. Kola nisu mogla ići. Neko je
ostavila je ćer Mejru, ja ne znam je li sad prošo, neko nije mogo. Ja sam mogla tr-
živa. Ostavila ju je u povoju kod malog čati i vajk sam trčala uz top sve do Ripča.
Mehmeda. Osto je i Dedo, brat mu. On Top je prošao preko ceste, a druga vozila
je bio pogolem, al osto je. Pa će onda ići nisu mogla. Nas četvoro djece smo izašli.
kamionom tražiti djecu. Našli su ih i do- S nama je bio i stric Sulejman. On je na-
ćerali. Šta je god djece ostalo, našli su ih ske vodio. Kod Vrtoča su pucali po nama.
i doćerali. Od jedne žene s Brižina, Zejne, Dosta je moga roda tada izginulo. Striče-
ostala su dva sina. Pokupio ih je kamion i vić mi je pogino tu. Kakav je to momak
doćero u Bihać. E tako, mi smo onda od- bio, Ahmet mu bilo ime.”
selili u Krajinu. Dali su nam kuću. Otac Starica Rahmane malo zastade i uz-
mi je kasnije došo iz Njemačke. Kad je dahnu, kao da priziva u misli lik dragog
rat završio, vratili smo se ovdje”, podi- stričevića i ostale stradale rodbine. “Ah-
jelila je s nama neka svoja sjećanja Zlate met je bio momak da ga se oči ne mogu
Behrem iz Orašca. nagledati. Bio se zaručio s curom, trebo
Na svega pedesetak metara od Zlati- se uskoro ženiti. Kad je pogino, u džepu
ne kuće živi Rahmane Alivuk, djevojač- su mu našli struku (rubac) kojim se bio
ki Zulić. Iako joj u ličnoj karti kao godi- zaručio. Još je tude poginulo mladih lju-
na rođenja stoji 1933, Rahmane tvrdi da di. Puno je bilo mrtvih, al ja im ne znam
je starija jer su i nju upisali kao mlađu imena. Za me niko nije znao. Mati mislila
osobu kako bi, kao dijete stradalnik rata, da sam ja poginla. Našli su pored kolone
duže primala socijalnu pomoć. Danas živi mrtvu neku curicu. Bila je ista ja. Ne znam
sama u svojoj kućici u naselju Brižine bez joj ime, znam samo da je ovdalena, ispod
ikakvih primanja. Iako u dubokoj staro- Basače. Moja mati, kad je vidila, zapoma-
sti, sitna, mršava i lahka kao perce, nanu gala je i rekla: ‘Aaaj, ubiše moju curicu!’
Rahmane zdravlje još služi. Brigu o njoj Ljudi su tu ginuli, a i robili su toga naro- kolone govoreći da su svi muslimani usta-
vode Mirsad Alivuk i njegova supruga. da. Stričevića Hamdiju su zarobili. Srbin še i da ih sve treba pobiti. Uz njega, među
Rahmane, kako nije imala svoje djece, što ga je zarobio, Vasilj se zvao, bio je iz vođama ubojica, bio je i Mane Rokvić. Po
s mužem je podigla i othranila Mirsada. Polja. Ti iz Polja su tad bili dobri s mojim zauzimanju Kulen-Vakufa, ustanici su ot-
Danas, eto, on se brine o njoj i pazi je kao ocem. Bili su dostovi, a tada su ti dostovi počeli s pljačkom svega što im je došlo pod
rođenu majku, a i ona Mirsada i njegovu najviše činili gareta. Hamdija je osto živ ruku, a nakon toga s paljenjem bošnjačkih
suprugu voli i doživljava kao najbliže i i preživio je rat. Kad smo došli do Ripča, kuća. Kulen-Vakuf i okolna bošnjačka sela
najvoljenije osobe. Rado je pristala da s tu smo prenoćili. Kad je osvanulo, Sulej- za tili čas pretvoreni su u zgarište. Divljačko
nama podijeli svoja sjećanja. Kaže da se man nas je odveo u Bihać. Tamo nam je iživljavanje ni tada nije stalo, nakon pljač-
rata i stradanja stanovništva Ljutočke do- onda našao stan đe ćemo biti. Stric Sulej- ke i paljevine bošnjačke imovine, ustanici
line sjeća tako kao da je bilo jučer. man bio je s nami i vajk nas je pazio dok su napali nezaštićene žene i djecu koje su
je otac bio u Njemačkoj. Kad je stao rat, držali kao zarobljenike. Neke od njih ubili
UBIŠE MOJU CURICU! došao je otac. Onda smo bili na Gnjilav- su i bacili u Unu, a neke zarobljene žene
“Mi smo bili ovdje u Orašcu kad su cu. Tamo je moja mati imala mater. Tamo su se s djecom same bacale u hladnu rijeku
u Ćukovima počeli paliti kuće. Sve su smo bili kod te svoje nane duže vrijeme. kako bi se spasile od mučenja i silovanja.
redom palili, ništa ostavljali nisu. Što je Poslije je otac našao neki drugi stan gdje U zločinu su učešće uzele i srpske žene.
moglo da gori, oni su palili. Plamen se smo preselili. Nakon toga, vratili smo se Jeka Ugarković ćuskijom je ubijala trud-
svezo za nebo. Mi smo bježali za Vakuf. ovamo i sticali sve od početka”, ispričala nice. Tijela nesretnih žrtava bacana su u
Oni su nas dočekali u Rajinovcu. Pucali je svoja sjećanja Rahmane Alivuk. jame, jarače i u Unu.
su na nas. Opet smo nekako prošli i došli Komunistička vlast branila je da se
u Vakuf. Tudi smo i prenoćili, onda smo ŠTA SE DESILO SA priča o stradanju Bošnjaka, branila je po-
iz Vakufa krenuli za Bihać preko Čovke. ZAROBLJENIM IZBJEGLICAMA? rodicama da tragaju za svojim nestalim
Neki Veber, tako su ga zvali, vodio je ko- Po dolasku u Kulen-Vakuf ustanici su članovima, branila je ekshumacije žrta-
lonu. Tako smo krenuli pjehe. Išli smo, išli zarobljene Bošnjake podijelili u dvije gru- va i podizanje bilo kakvih spomenika za
i došli do blizu Vrtoča. Na njeku ledinu pe. Jednu, koju je činilo približno 900 žena ubijene. O stradanju se malo pisalo, a ono
smo došli i tudi smo se zadržali. Sjedili i djece, odveli su na obližnju livadu, dok što je zabilježeno prošlo je kroz razne cen-
smo bar neka dva tri sahata, nismo nikud je preostalih 400-450 zarobljenih Bošnja- zure. Navedenim mjerama htio se postići
išli. Putovala sam s materom, otac se pri- ka smješteno u blizini redarstvene posta- potpun zaborav. U toj nakani komunisti
je rata zadesio u Njemačkoj, jer je tamo je. Zarobljene su muškarce vezane žicom su poprilično uspjeli, a u prilog tome ide
radio. Ja sam bila s materom, naske bilo iz Kulen-Vakufa ustanici sproveli u Mar- činjenica da se genocid u Ljutočkoj doli-
tri sestre i brat. Najstarija sam ja, pa se- tinbrod i tamo ih poklali. Ubijanje su vrši- ni ponovio 1992. godine po identičnom
stra, pa brat. Ja sam sve znala, imala sam li nad jamom zvanom Golubnjača, u koju scenariju i da danas, uprkos svim slobo-
nekih 9-10 godina. U koloni sam išla za su bacali ubijene žrtve. Kao podstrekač, dama koje uživamo, niko ne obilježava
nekim topom. Prva bila. Mati je mislila naročito se istakao Pero Đilas, nekadašnji ovaj značajan datum u povijesti Bosne i
da sam poginula, nije znala za me dok žandarmerijski narednik, koji je jahao duž Hercegovine i bošnjačkog naroda. n

STAV 10/9/2021 57