Page 62 - STAV broj 340

DRUŠTVO

konjskim kolima. To sam kao dječarak
upamtio”, kazuje Nurija Rožić.
Slično sjećanje ima i Huse Muratov,
koji je s ocem često svraćao u trgovačku
radnju kod poznatog lubardskog trgovca
Ahme Dekića, o čemu pripovijeda: “U jed-
nom uglu prodavnice bilo je plavo bure, u
kojem se nalazio gaz, koji je bio na prodaju.
U hladnijem dijelu godine ljudi su se češće
iskupljali u prodavnici. I tako, uđe Derviš
u prodavnicu i sjede na to bure. Ne pro-
đe ni dvije minute, a on zaspe u sjedećem
položaju. U prodavnici graja, ljudi priča-
ju, raspravljaju, a on bezbrižno spava na
buretu. Uvijek mi je to bilo čudno, kako
neko može tako brzo zaspati dok se glasno
priča i još u sjedećem položaju.”
Osamdesetšestogodišnji Hamdo Sijam-
hodžić dobro je upamtio Derviša Dekića
po tome što se ovaj dobro razumijevao u
veterinarski zanat. “Ljudi su se stalno ču-
dili otkud Dervišu da toliko zna oko stoke.
Međutim, on je, između ostalog, u zaroblje-
Derviševa supruga Selima i sin Osman ništvu radio i na farmama, pa je naučio te- Nišan Derviša Dekića
liti krave i mnogo šta još što je bilo vezano
trgovcem Ahmom Dekićem i džematskim za taj dio posla. Tako je u nekoliko navrata, on fizički propao, kući je došao iscrpljen.
imamom Ali-Rizahom efendijom Harčevi- dok sam ja bio momak, Derviš dolazio kod Umro je u 74. godini, što je prilično dug
ćem. Volio je otići do džamije, volio sijela nas teliti krave. Jedne prilike slučaj je bio životni vijek, s obzirom na sve ono što je
i razgovore. Njegovi dobri prijatelji bili su baš komplikovan. Krava se trebala oteliti prevalio.’ Sve što sam čula o njemu bilo je
i neki Isakovići, te Husnija Ljubijankić, s pa nije mogla jer je tele uginulo u njoj. I ili od oca ili od nane Selime. A nane je nama
kojima se redovno obilazio. Slovio je za ve- on je to bez problema završio. Sjećam se unukama više puta pričala kako se udala za
liki autoritet u selu. Nije što je moj otac, da je bio tako vješt da je to tele komadao u Derviša. Njena je uzrečica bila: ‘Planuše
ali nit je ko kupio zemlju, nit se oženio na njoj i vadio dio po dio. Tad ovdje nije bilo sijena.’ Valjda su u večernjim satima došli
Lubardi a da se ne bi s njim posavjetovao i veterinara, pa je Derviš mnogima poma- prosci po nju, a ona se ne bi udala. Među-
upitao ga: ‘Šta ti misliš o tome, Dervišu?’” gao kad je zatrebalo. I ja sam tako od njega tim, oni su zaprijetili da će zapaliti sijena.
naučio dosta toga pa sam kasnije godinama I, bogme, nije bilo druge nego izići i udati
U SIBIRU JE SAVLADAO bio od pomoći mnogim komšijama. Eto, se. Kasnije je uvijek ponavljala: ‘Il’ se udati,
VETERINARSKI ZANAT po tome ga najviše pamtim.” il’ planuše sijena.’ A ono što je meni danas
Lijepo sjećanje na Derviša imaju i nje- posebno interesantno jeste da je djed Der-
gove komšije Hamdo Sijamhodžić, Nuri- “JA U PRAVI, A MOJ DERVIŠ U TRAVI” viš, uprkos svojoj blagoj naravi i fizičkoj
ja Rožić i Husein Halilagić poznatiji kao Dervišove unuke, djeca njegovog sina iznemoglosti, za nanu Selimu bio veliki
Huse Muratov. I Nurija i Husein vazda Omera – Safeta Šahinović i Azemina Sken- autoritet. Nama unukama stalno je govo-
su se čudili kako je Derviš mogao spavati derović, nisu zapamtile svoga djeda. Među- rila: ‘Kćeri, kad se udate, poštujte muža.
u sjedećem položaju. “I danas mi je pred tim, od oca Omera i nane Selime zapamtile Nemojte mu nikad reći da nema ništa za
očima slika kako Derviš u sjedećem po- su neke detalje o njihovu bračnom životu. jesti čak i onda kad doista nema. Jer, kad
ložaju spava u konjskim kolima, dok ko- “Zadnji put, pred smrt, kad je babo mu kažeš da nije gotovo jesti, odmah k’o
nji mirno pasu pored puta. Ispred njego- Omer bio kod mene, mi smo otvorili puno da si ga u glavu udarila. Mene Derviš kad
ve kuće je bio veliki dud i on ispred tog tema. Ne znam ni kako, ni zašto, ali kao da god je upitao je li gotovo jesti, ja sam, i kad
duda upregne konje, sjede na kola i krene je imao išaret da mi je došao zadnji put. I nije bilo gotovo, odgovarala da jeste. A ja
u šumu po drva. Konji idu polahko, a on tad je spominjao oca i mater. Sjećam se da onda požurim, pa ‘mišaj, mišaj...’. On uđe
sjedi na kolima. I sad, nije ni 200 metara sam ga pitala kako to da je djed tako rano u kuću, jelo još nije gotovo, a ja njega zapri-
odmakao iz dvorišta, on je već zaspao u umro i da ga većina nas unuka nije zapam- čavam. Pa jesi li oprao ruke, pa de ponesi
kolima i pustio kajase, a konji svratili na tila. Kaže on meni: ‘Znaš šta, sinko, babo ovo, pa de odnesi ono. I u toj našoj priči
obalu i pasu. To je bilo nedaleko od naše je bio dugo godina u logoru i on se kasno i ručak bude gotov”, priča unuka Safeta.
kuće. A radnici ga čekaju u šumi da dođe oženio. S 33 godine dobio je prvo dijete. Druga unuka Azemina i djeda i nanu
po drva ne znajući da on spava k’o top na Mene je dobio tek u 47. godini. Onda je često spomene po jednoj Seliminoj poša-
lici. “Kako djed Derviš nije baš bio neki
radoholičar, Selime je često prepričavala
Kad je došao u Bužim, izgledao je strašno i nit je on koga njegove riječi: ‘Ti, Selime, poleti, a ja ću
nit je njega ko poznao. Onda je svratio pred kuću nekih polahko’, a onda bi kroz šalu prokomenta-
risala: ‘Evo opet, ja u pravi, a moj Derviš u
Isakovića i zamolio ih da pošalju koga na Lubardu da javi travi.’ I Boga mi, nane Selime je poživjela
njegovima da se vratio. Oni su poslali jednog momka na sve do 1988. godine, još 22 godine posli-
je smrti djeda Derviša”, prisjeća se unuka
konju da ode tražiti muštuluk od oca mu Omera. Azemina Skenderović. n

62 10/9/2021 STAV