Page 68 - STAV broj 208

DRUŠTVO

li je ona umjetnost jer se nalazi u nekim
muzejima? Je li fotografija jednostavna i
teška, je li fotožurnalizam, dokumentarna
fotografija, ratna fotografija, je li to bio rat
ili šta tačno? Dva tjedna prije nego što je
nastala, bio sam u središtu Bosne, u vrlo
teško vrijeme, gdje je u svakom gradu po-
stojala druga vojna sila, koja je bila izuzet-
no opasna. Putovao sam s jednim od mojih
najboljih prijatelja Alfonsom Armadom,
u to vrijeme specijalnim dopisnikom El
Paisa. Bili smo u središtu Bosne, sjećam
se da smo se išli nekim benzincem na
opasno putovanje. Kada su nas zaustavi-
li, neka je osoba pokazala na mene, stavila
mi pušku za vrat i rekla: ‘Daj mi ključeve
ili ću te upucati.’ Pružio sam mu ključe-
ve od auta. Pet dana kasnije, pronašli smo
auto, a u njemu je bila i moja torba s fo-
tografijama. Polovina opreme je nestala, a
mjerač svjetlosti bio mi je slomljen. Dvije
sedmice kasnije, jedne nedjelje ujutro, na-
mjeravali smo intervjuirati šefa bosanske
vojske u Sarajevu, u deset sati ujutro. Do-
bro se sjećam da je to bila nedjelja ujutro
početkom jula 1993. Rekao sam Alfonsu
da idem prošetati po centru i da ću ga če-
kati ispred štaba bosanske vojske. I šetao
sam, stajao sam tamo i ovamo, bilo je mir-
no jutro. Nisu granatirali. I odjednom sam
otišao u biblioteku. Vjerojatno je to bio
30. ili 40. put kako sam ušao u tu biblio-
teku. Zapravo, doista sam volio ulaziti u
biblioteku jer je ona bila sigurno mjesto
tokom granatiranja.
Ponekad sam odlazio tamo, sjeo na ka-
men i pisao hroniku, jednostavno, bilježio
sam odraz onoga što sam doživio tog dana to što se dogodilo s bibliotekom uništa- Dokumentarna fotografija, kao što je
u gradu. Tada sam ušao i vidio fantastično vanje sjećanja. Jer, šta je bila sarajevska rekao Eugene Smith, mogla bi biti svjetlo
svjetlo, kakvo nikada prije nisam vidio. biblioteka? To je bilo mjesto gdje su bili koje bi nam omogućilo da ne ponovimo
Podigao sam fotoaparat i počeo slikati, povezani svi mostovi suživota između istu grešku u Evropi. Mi smo s kontinenta
ali sam istodobno shvatio da nešto nije u različitih kultura, između različitih reli- na kojem su ljudska bića izmislila ono naj-
redu, ali nisam znao što točno. Onda sam gija. Ta fotografija je jasan primjer ‘me- gore: totalitarizam, genocid, fašizam, na-
vidio ljude koji su išli na vodu, podigao moricida’. Oni koji žele okončati suživot cizam, ropstvo, sve smo to ovdje izmislili.
sam kameru kako bih snimio neke slike i uništavaju bit života, a to je kultura. Prije Drugim riječima, mi odavde ne može slati
tada sam shvatio da mi je kamera namje- fizičkog ubijanja građana ubijaju mosto- nikakve pouke. Srećom, nakon dva svjet-
štena na 400 ASA, a film je bio 100. Trčao ve koji povezuju, ubijaju kulturu. A u toj ska rata u istom stoljeću, dogovorili smo
sam kao lud unutar biblioteke i pronašao biblioteci pohranjena je bosanska kultura. se da se ne ubijamo. Fotografija bi trebala
sam zraku svjetlosti koja ulazi. To je kao Jednog dana, šetajući Sarajevom 1992. poslužiti za poboljšanje percepcije svijeta
vizija. Kada vidite te stvari usred tragedije godine, odlučio sam, na posve slučajan na- građana. Ako se ne uzbuđujete zbog boli
rata, kada je sve sivo, kada odjednom vidi- čin, da od tog trenutka fotografiram samo drugih, imate ozbiljan problem, preporu-
te tu intenzivnu svjetlost, to vas iznenadi. žive, ne mrtve. Mrtvi su pokopani, presta- čujem da idete kod psihologa ili psihijatra,
Snimio sam pet ili šest analognih snimaka, nite sebe gnjaviti. Možete voljeti svog oca jer nešto nije u redu s vama. Fantastično
a napravio sam i nekoliko snimaka u boji ili brata, djeda ili supruga ili ženu, ali ne- smo izvještavali s Balkana. Rat u Bosni
sa slajdom. Nisam znao da li je fotografija mojte se gnjaviti. Šta je sa živima? Šta je s bio je rat koji je štampa najbolje pokrivala.
bila dobra ili loša sve dok se mjesec i po ljudima koji su ranjeni, u invalidskim ko- Najbolji novinari svijeta bili su u Saraje-
kasnije nisam vratio kući i tada sam otkrio licima, bez nogu, koji trpe posttraumatski vu, i to nije pomoglo, ništa se nije promi-
da imam važnu fotografiju. stres? Šta je s ljudima za koje vidite, dok jenilo. Nekad pomislim kako bih se volio
Fotografija je prvi put objavljena uz razgovarate s njima danas, da trpe PTSP jer susresti s političarima iz tog vremena koji
tekst Juana Goytisola Cuaderno de Sarajevo su potpuno uništeni ratom koji se poklopio bi mi cinično govorili kako nisu znali šta
(Sarajevska bilježnica), kojeg je on napisao s njihovim djetinjstvom? Tada sam počeo se događa na Balkanu. Rekao bih im da je
u El Paisu. Onda je objavljena u nekoli- fotografirati žive, preživjele ljude koji su to laž s velikim slovom L, sa svim velikim
ko drugih svjetskih novina i izazvala je pokušali održati dostojanstvo usred ratne slovima. Oni nisu intervenirali samo zato
veliko iznenađenje. Sam Juan Goytisolo katastrofe, usred zaborava. Na kraju sam što su bili kukavice, zato što su postupali
govorio je o ‘pamćenju’ i analizirao da je se kladio na život usred katastrofe. na kukavički način.” n

68 28/2/2019 STAV