Page 56 - STAV broj 388

DRUŠTVO

Ratno djetinjstvo (64)
RAT BOLI, RAT JE PATNJA,

RAT JE TIHI UBICA I

NAS KOJI OSTAJEMO

Sa sjetom je prolazio još jedan augustovski dan. Na spisku

Piše: Ammar KULO poginulih komšija, pored malog Nermina M. (7), Vesne S. (33)
, Džemaila Š. (39), Avde P. (26), valjalo je dodati još jedno ime.

ečer bijaše prijatnija od preto- bilo nego što je bilo. Telefoni su utihnuli razumiješ. Sve me je činilo nervoznim s
plog, sparnog dana. Nije se da- devedeset i druge. Autobuske linije tako- osjećajem da ne pripadam ovdje, s nekom
nju moglo nigdje izaći. Čini mi đer. Hej, kafići, kafane... Hmmmmm. Sve grižnjom savjesti što sam ovdje i što slu-
Vse da je vrelina bila ne samo od je u Olovu bilo podređeno otporu. Olovo je šam muziku! Činilo mi se da je ovo druga
sunca već je izbijala i iz asfalta, iz zidova, bilo Vijetnam. Sajgon iz 1975. godine. Va- planeta! Druga dimenzija! Nestvarno! Sa-
svega onog što je moglo primiti i emitirati reš je bio nešto sasvim drugo – New York. njam li? Zar ovako nešto postoji u zemlji
toplotu. Srećom da ima puno šume, pa su Ili možda bi bio bolji opis – Las Vegas. Sve Bosni, usred rata?
noći koliko-toliko podnošljive, prozračne, je bilo trepteće, živo, bučno, razuzdano, I drugi dan vikenda smo izlazili. Sje-
kao stvorene za šetnju. Vareš je ugniježđen neoprezno, nije se moralo voditi računa dimo u nekom kafeu gdje je mir, gdje je
unutar planinskih visova Zvijezde, nedo- o ispaljenju, brojati sekunde, tražiti za- živo, gdje je smijeh, gdje je razgovor, gdje
stupan četničkoj artiljeriji. Valjda je to ra- klon... Bilo je bučno na način na koji ni- su još trivijalna pitanja važna: Gdje izaći?
zlog zašto su izbjeglice, svi oni koji nisu sam navikao... Muzika narodna, muzika Šta obući? Šta slušati? Šta gledati?
imali kamo otići, u toj mjeri naselili ovaj zabavna, elektro... Glasovi ženski, glasovi Sjedimo. Svako sa svojim mislima. Ni-
gradić. Dugo smo hodali do centra. Grad muški, oni sitni i oni krupni ili pak pis- had je jedanaest godina stariji od mene. U
je dug i uzak. Sigurno više od sat hoda. Sve kutavi što se naprežeš da ih čuješ, da ih ratu godina vrijedi tri, pet ili više. Ovisno
je puno mladih, bračnih parova s djecom,
sve je živo, u nekoj razbibrigi... Da nema
rupa od gelera, izgorjelih objekata, čini
mi se da ništa ne bi asociralo da je nekada
bio rat. Možda je ovdje rat i prošao? Ra-
dile su trgovine. Radili su kafići i kafane.
Bilo je moguće kupiti sladoled, novine. Iz
jedne od kafana dopirao je Halid Bešlić i
stihovi predratne hit pjesme Zlatne stru-
ne. Navirala su sjećanja. Halidova sestra
stanovala je u mom komšiluku. Družio
sam se s njenim sinovima, s Halidovim
sestrićima, Harunom i Fehimom. Sresti
Halida a ne znati sve o njemu i sve njego-
ve pjesme nije bilo moguće, bar u mahali
u kojoj sam odrastao. Tih predratnih go-
dina bio je često u Olovu.
Iz drugog kafića vrtio se hit “Divljih
jagoda” Motori. Vareš je bio grad mladih.
Jedva da se moglo proći. Svi su tu večer
izašli. Nisam navikao na takvu gužvu. Tek
dvadesetak kilometara odavde bio je rat.
Borbe, smrt, ranjavanje, prva linija, Paska
Luka – vojna bolnica, granatiranja, svakod-
nevna, iz minobacača, tenkova, haubica,
VBR-ova. Jedni nasuprot drugih, četnički
agresor i branioci – Armija RBiH. Voda
se dovlačila u cisternama. Struje više nije

56 12/8/2022 STAV