Page 57 - STAV broj 388

gdje ste, kolika je zgusnutost događaja, ružio zašto sam ostavio ključ u bravi. Ni-
koliko brzo i kako je teške odluke po- hadu je samo mahnuo rukom. Projurio
trebno donositi, svakodnevno. Rat troši, je u svoju sobu. Znao sam da nešto nije u
psihički, mentalno, a to se onda odrazi i redu. “Sad je vrijeme da idem”, reče gla-
na fizički izgled. Sigurno da sam starije sno Nihad. “Sjedi! Nigdje ne ideš dok se
izgledao od mojih rođaka-vršnjaka u ne- ne smrači!”, dopirao je iz susjedne pro-
kom Hamburgu, sigurno da Nihad nije storije djedov glas naredbodavno intoni-
bio običan dvadesetpetogodišnjak. Prošao ran.” Potom je ušao u prostoriju u kojoj
je ratište, boravak u gustoj šumi, u crnoj smo sjedili Nihad, mati i ja. Sjeo, oborio
noći, na straži, kad ti se svaki šušanj čini glavu i kao u nekoj ljutnji rekao: “Taib je
kao dolazak neprijatelja. Svaka sjena je stradao. Čuvao je proklete koze. Znao sam
agresorska četa. Uvijek si u grču. Svaki da će mu glave doći.”
je odlazak na liniju lutrija. Pitanje je da Vraćale su mi se slike. Taib sjedi na
li ćeš se vratiti. Vidio sam to u njegovim tronošcu. Na glavi kapa. Preko kape nao-
očima, u odsutnosti katkad, ne bi slušao čale. I priča s jaradima. Prilazi mu ono
dovoljno pažljivo, kao da je fizički bio tu, najmanje od njih, jedva da je stalo na
a u mislima negdje daleko. svoje nožice, i plazi svoj mali jezik. Osta-
“A da priđemo onim curama”, išaretim le koze brste na zaraslom travnjaku, ne-
mu gledajući prema djevojkama dva stola održavanom, zelenom pojasu uz trotoar
od našeg. Odmahuje glavom. “Suviše su što vodi poviše osnovne škole. Jedna se
mlade za mene”, kroz smijeh mi odgova- Napolju me zapuhnuo topli zrak. Lje- propela iznad razvaljenih garaža, preko
ra. Vrpoljim se. Sve u meni vri. Ma koga to je. Još su visoke temperature. Nihad je puta nekadašnje željezničke stanice, brsti
vraga sam došao u Vareš?!? Idem. Pa šta koračao pored mene. “Hajd’, bolan, tek si neku visoku biljku izraslu kroz betonsku
bude! Razmišljam, što reći. Prilazim stolu. počeo izlaziti. Šta si se snuždio? Bit će još rupu... I kao da je zadatak tog korova da
“Zdravo”, kažem. Ništa ne rekoše, gleda- ‘korpi’. Ni prva ni posljednja. Cure znaju pokrije ono što je čovjek napravio, ponovo
ju me tek onako znatiželjno. Zaboravih u biti ohole u tim godinama. Kasnije sve to ga vraćajući u prirodu, u zelenilo. Ako rat
momentu “fazon”, skup riječi, sintagmu dođe na svoje mjesto. Samo da preživimo potraje još koju godinu, bit ćemo džungla,
koju sam želio izbiflovati da ispadne do- ovaj rat, život je pred tobom.” šuma, šikara s urbanim elementima. Sve
padljivo. Izvalim nešto nemušto – već sam Užurbanim korakom, kroz napuće- je ispremetano, kamenje, komadi stakla,
se crvenio – kako bi mogle preći za naš ne ulice, viku, prigušena ulična svjetla, crijepa, željeza, polomljenih greda, iskriv-
stol, jer je tamo ljepši pogled. gradić koji je užurbano živio, probijao se ljenih gelendera s neke od ruševine... Tu
“Hej, kako si? Nešto si mi malo cr- ka starom Majdanu. Sutra idemo nazad. je i bezbroj rupa, gelera, ostataka granata,
ven”, obrati mi se uz smijeh djevojka U Olovo. U rat. U vukovarsku četvrt. On- tragova ljudskog besmisla. Samo je Taib
duge kose s naočalama. “Ništa crveniji od dje gdje je sve usporeno. Gdje nema kor- bio u tom prizoru sa svojim kozama, ja-
tvoje kose”, odgovorih. “A vid’, imamo za, muzike, kafića, noćnog života, drame radima, tom vunenom, pletenom kapom
posla s filozofom? A gdje ti je mama?”, prilaženja djevojkama i njihova odbijanja, i usred ljeta dio harmonije, nekog teško
upita crvenokosa djevojka. Pitanje bijaše gdje je noć samo noć za spavanje i za pre- dokučivog smisla, nečeg većeg od nas sa-
zbunjujuće. “Molim”, upitah. “Sigurno živjeti još jedan dan. mih, preslika s boljeg svijeta, onog što me
te povela u šetnju? Ne mogu djeca doka- je nagonilo na smijeh, na radost... I ne
sno ostajati sama!”, sada su se sve tri gro- II mogu da ga se sjećam drugačije!
hotom smijale. “Mali, prošetaj... Uskoro “I kako je bilo? Jeste kakvih cura naš- “Bacili su granatu. Geler ga ranio u
će nam doći društvo”, rekla je uz novi li?”, kroz smijeh me upita mati. Razvukoh stomak. I dok su ga izvlačili, zadnje što je
smijeh. “Nemoj mu to raditi”, uključi se kiseo osmijeh. “Umal’”, odgovori Nihad kazao bilo je: ‘Čuvajte mi koze’”, govorio
djevojka preko puta crvenokose. “Upravi umjesto mene. Upravo je bio krenuo ka je djed. “Znamo se od šeset prve, kad sam
si. Pravo je sladak. Evo imaš prolaz kod vratima kada smo začuli dobro poznati došao raditi u Olovo...”
Alme. Navrati za jedno pet godina...”, zvižduk. Potom još jedan... Granatiranje Sjedili smo i slušali djeda. Pričao je
dodade smijući se. je trajalo skoro dva sata. Mati je bila za- o mladosti, o Taibu, o životu kojeg više
Postao sam, očito, predmet sprdnje. brinuta. Djed je otišao u čaršiju. “Bit će nema. O nečemu, činilo mi se, jedinstve-
Vratio sam se za sto. Pokisao. Nihad dobro, ne sekirajte se”, tješio nas je Nihad. nom i neponovljivom. Pričao je kako se
je napravio grimasu vidjevši da nije do- Sjedili smo u podrumu. Na sigurnom. gradila velika firma “Stupčanica” (on-
bro prošlo. “Šta bi”, upita. Igrali table čekajući da prođe pola sata od dje gdje je proveo radni vijek), pričao je
“Mlade za tebe, stare za mene”, rekoh. posljednjeg ispaljenja kako bismo bili si- o “Prometu” (ondje gdje je radio Taib).
“Ne kontam?”, reče i dalje tražeći objaš- gurni da su prestali s granatiranjem. Na Bilo je u tom govoru i sjete, i razočarenja,
njenje. “Nema se tu šta kontati. Idemo.” ulaznim vratima začuo se zveket loko- i nekih elemenata komemoracije Taibu, i
Želio sam momentalno pobjeći iz kafića. ta. Sjetih se, zaboravio sam izvući ključ. toj generaciji, i državi koje više nema, i
“Al’ nismo popili sok”, zadržavao me Ni- Djed je pokušao otključati i ući. Izvadio sistemu kojeg više nema... Nihad je ostao
had. “Idemo, ne želim biti ovdje više ni sam ključ. Odgurnuo je vrata i nekako gotovo do ponoći.
trena”, rekoh i izađoh iz kafića. nervozno ušao. Ništa nije rekao, nije me Sa sjetom prolazio je još jedan augu-
stovski dan. Na spisku poginulih komši-
Upravo je bio krenuo ka vratima kada smo začuli dobro ja, pored malog Nermina M. (7), Vesne
S. (33) , Džemaila Š. (39), Avde P. (26),
poznati zvižduk. Potom još jedan... Granatiranje je trajalo valjalo je dodati još jedno ime. Rat boli.
skoro dva sata. Mati je bila zabrinuta. Djed je otišao u čaršiju. Rat je patnja. Rat je tihi ubica i nas koji
ostajemo, koji nismo direktno pogođeni
“Bit će dobro, ne sekirajte se”, tješio nas je Nihad. metkom ili gelerom. n

STAV 12/8/2022 57