Page 36 - STAV 114 11.05.2017

POLITIKA

Ernest Zaimović, sin heroja
Kada vidim djecu, Znam da moj oTac nije uZalud poGinuo

Nakon što je toliko puta bio ranjen, htjeli smo da se ne vraća. Otac
je i dalje bio jak, ali su te rane utjecale na njega i psihički i fizički.
Samo nas je pogledao i nasmijao se. Zašto to pričam? Zato što
danas naš narod uglavnom kalkulira, “nemoj mene”, “zašto baš
ja”, “izgubit ću posao”, “izgubit ću plaću”... Otac je tada sa svojim
saborcima stavio državu i Goražde ispred porodice. Mene danas
veoma čini sretnim to što, kada odem u Goražde, stanem na trg i
pogledam generacije rođene nakon rata, vidim da je moj otac dao
život za nešto lijepo, prekrasno. Zahvaljujući njemu i svim njego-
vim saborcima, Goražde je ostalo jedini slobodan grad na Drini. To
je njihov uspjeh, dokaz da se sve može kada ljudi hoće da urade
nešto iskreno i od srca. Zato i želim reći mladima da se ne boje,
da imaju hrabrosti. Otac i ja sreli smo se dva puta tokom rata. Ali
znam sve o njegovom putu jer mi o tome svakodnevno pričaju nje-
govi saborci i ponosan sam itekako na njega. Odrastao sam bez
njega, ali je on uvijek bio tu. Kad god mi je teško, sjetim se njega,
svih njegovih saboraca, filma koji je Safet Garčević Srce uradio o
mom ocu, i zato i ne posustajem. Zato i znam da ne postoji ništa
Prva sjećanja na oca bila su naš život u Sloveniji. Otac je poslije što se ne može uraditi. Kako sam saznao da je poginuo? Rahme-
završetka školovanja na Vojnoj akademiji dobio komandno mjesto tli Đuliman trebao je javiti mojoj majci da je otac poginuo, ali nije
u Vipavi. Ja sam rođen u Novoj Gorici i tu sam proveo najsretniji mogao. Onda je amidža nazvao iz Češke i javio majci. Imao sam
dio svog djetinjstva. Bio je to period kada smo bili na okupu i živjeli deset godina. Kada sam čuo, otišao sam u kupatilo i sjedio sam
kao prava porodica. Nakon 1991. godine, prešli smo u Sarajevo. tamo sam satima. Htio sam biti hrabar, ne pokazati ništa mami. Ta
Ono što je meni upečatljivo, što mi je ostalo u pamćenju, jeste nje- emocija uvijek proradi kada dođem ovdje, nemoguće je to sakriti.
gov dolazak u Berlin 1995. godine. Rat se već bližio kraju, mama, Ali tu su tatini i moji prijatelji, njihova djeca su tu. Imamo puno ra-
brat i ja smo tražili od njega da ostane s nama. Zašto ovo govorim? zloga da se radujemo budućnosti.
gove ideje bile ostvarive. Ne znači da su stav.ba
nismo bili ustrojeni po standardima, ako
ima motiva, išli smo. A komandant Zaim
išao je prvi, nije gurao vojsku. Zato su nje-

bile genijalne, ali su ih ljudi ostvarivali jer
su vjerovali Zaimu. On je bio čovjek kome
se moglo vjerovati.” Onako kako danas o
Imamoviću pričaju njegovi saborci, tako
su i zapisivali, da se ne zaboravi. Najbolje
je prenijeti njihove riječi. A oni pišu da je
Imamović napustio kasarnu JNA u Luka-
vici kod Sarajeva i s grupom dobrovoljaca
i pukovnikom Zaimom Bešovićem, preko
Igmana i Grepka, odlazi u rodni kraj. Nije
ni slutio da će Igman, Bjelašnica, Treska-
vica i Rogoj postati njegova sudbina, na
kojima će skončati svoj životni i ratni put.
Saborci pišu dalje, pa kažu da je Imamo-
vić u Ustikolinu stigao polovicom aprila,
u trenucima kad su srpske snage zauzele
Foču, s namjerom da spriječi njihovo na-
predovanje dolinom Drine. Odsudnu je
odbranu Goražda Imamović organizirao
u rejonu Preljuće, dijelu Zebine šume, na
lijevoj obali Drine. Ta linija od Osmice do
Stoca i Orahovica postat će najsigurnija
utvrda oko Goražda, jedina borbena linija
koju srpska vojska nikada nije pomjerila.
“Nije pravio filozofiju od sebe. Spontano
je pravio vođu od sebe, bio je rođeni li-
der, ljudi su ga voljeli i pratili ga. Takvo
mu je bilo i ime, Zaim znači vođa pa se i

36 11/5/2017 STAV