Page 59 - STAV broj 334

Oni koji znaju čitati arapski kazuju da
su tu sahranjeni sinovi Ibrahima i Mah-
muda Kajtezovića: Hasan, sin Ibrahimov,
1913, Sulejman, sin Mahmudov, 1917,
Mahmud, sin Ahmedov, 1922, Husejin,
sin Mahmudov, 1934, Hasan, sin Mah-
mudov, 1936, Sulejman, sin Ibrahimov,
1950. i Mehmed, sin Mahmudov, 1964.
godine. Gizdavi su i vri na njima pravo
bogatstvo ornamenata. Kazuje se da se
malo koji nišani u Bosni mogu porediti
s krajiškim. Ima ih po cijeloj Cazinskoj
krajini. U Bihaću, usred grada, još se ču-
vaju stara porodična mezarja. Mogu se
vidjeti i u stijenskom mezarju pored puta
Cazin – Krupa i još u mnoštvu mezarja i
porodičnih grobalja. Ovdje je bio običaj
da se umrli ne nosi daleko od svoje kuće.

NIŠANI NAOKOLO BIŠĆA
Krajišniku je smrt neprekidno disala
za vratom. Nikada nisi bio siguran da ćeš
osvanuti ako omrkneš, kako se to ovdje
kazivalo. Živjelo se od danas do sutra, u
konstantnom čarkanju s bojovnicima pre- Bosne. Kao da je sav svoj doživljaj lijepog godine poslije Omer-paša Latas i njegov
ko Korane. Život je ovdje protjecao u stal- i svu svoju emociju koju ni pred kim nije zamjenik Skender-paša Poljak. Osveta
noj napetosti, ili se smišljalo kako da se pokazivao i cijelog života je zatomljivao Omer-paše, kojem su Krajišnici prvo iska-
nanovo udari i vrati s glavom na ramenu, u sebi Krajišnik dao uklesati u nišan. Za zali vjernost, a kada ga ispratiše za Banju
ili se osvrtalo oko sebe tražeći znakove po kućom nije mario, jer u njoj nije boravio Luku, opališe topom s cazinske tvrđave i
kojima bi se moglo pročitati da neprijatelj dugo. Ako nije ratovao, onda je šenlučio i podigoše se na bunu, bila je strašna. Ova-
naskoro planira iznenadni napad. Kazuje grabio život i svu svoju pažnju poklanjao ko piše Radoslav Lopašić: “Skender-paša
Ćiro Truhelka da u vrijeme Bečkog rata, vječnoj kući i nadgrobniku ponad nje. A uljeze u prazni Bihać, porobi ga i zaputi
dok su vojnici iz Cazinske krajine ginu- smrt je bila nemilosrdna. Bilo je takvog se prema Cazinu, gdje se sastao sa sera-
li pod Bečom, provališe ovamo hrvatski doba da je znala cijele generacije pokositi skerom Omer-pašom. Ova se buna svrši
krajišnici i popališe Jezerski, Cazin i Bilu pa mlađeg muška nisi mogao naći godina- na 27. travnja god. 1851. s velikim pro-
Stinu i sasjekoše sve što im se nađe pod ma, svijećom da ga tražiš. O tome najbolje lićem krvi i općim zatorom krajišnika
mačem. Eto ih i naredne godine pa po- kazuje pjesma: Lipa cvića, lipa cvića, naokolo muhamedovaca i kršćana. Imetak, stečen
rušiše i ono što je čovjek uspio obnoviti, Bišća / Sadila ga, sadila ga, Ajka iz Šturlića za stotinu godišta, dodje sad u šake gra-
pa uskočiše još jednom, i tako u beskraj. / Lipa cvića, lipa cvića, a niđe mladića. bežljivim Arnautom, koji Bihać strašno
A Krajišnici im to ne zaboraviše, pa čim Zalud stasaju djevojke – od Ajkinog opljačkaše.”
sultan i ćesar potpisaše mir, ulijetaše oni Šturlića pa sve do Bihaća nigdje mladića. Ono što je pobjeglo ispod sablje
skroz do Zagorja, u pljačku i paljevinu, Ono što je preživjelo pobune protiv refor- Omer-paše Latasa i što nije odveo sa so-
cijela dva stoljeća. Ako bi se neprijatelj mi i bitke na čelu sa Zmajem od Bosne bom u Stambol izginu gušeći pobune kr-
umirio samo nekoliko mjeseci, a plaće pogibe u buni koju Krajišnici podigoše šćana. I na kraju, ono što je preteklo iz
vojnicima kasnile, onda se dizalo u bune nakon Huseinovog poraza. Ono što izvuče svog ovog zla položi živote u pobuni protiv
i ginulo u međusobnim obračunima. Tako živu glavu iz tih pobuna izginu šest godina austrougarske okupacije. Posljednja bit-
1754. ustade cijela cazinska posada i udari kasnije, kada 10.000 Krajišnika, na čelu s ka drevnih Krajišnika s Cazinske krajine
na kapetana Ibšir-bega Beširevića, koji je Nazif-agom, sinom Himza-age, udari na odigrala se nakon pada Bihaća baš ovdje,
stolovao u Ostrošcu, a za vrijeme uvođe- vezira i prodre sve do Vranduka. Ono što pod Pećigradom, oko Donje Lučke. Lo-
nja reformi Krajišnici se tako uzjoguniše i preživi poraz kod Vranduka pogibe 1843. pašić zapisa ovako: “(…) ali Hasan Salkić
udari im krv u glavu da 1833. godine, na- godine, kada Cazinsku krajinu dignu u i Medinelija odvedu svoje čete u klance
kon sloma pobune Husein-kapetana Gra- bunu Durak-beg, sin Hasan-age Pećkog. i gudure kod Peći, da tu nastave boj do
daščevića, defterdari ne smjedoše ni doći Ono što preživi ovu pobunu izginu dvi- posljednje kapi krvi”. I kao da nam želi
u Cazin da obave popis. Jedino otud, iz je godine kasnije, kada 16.000 Krajišnika sasvim opisati atmosferu iz koje je izni-
tog stalnog meteža, u kojem se bez glave pod vodstvom Mehmed-bega Rustembe- knula pjesma Lipa cvića naokolo Bišća,
ostajalo kao od šale, i mogla je nići ova- govića, bivšeg kadije bihaćkog, dođe pod Lopašić pripovijest o borbi Krajišnika
kva pjesma: Oj, Krajino, krvava haljino / Banju Luku i sudari se s vojskom vezira protiv austrougarskih zavojevača završa-
Sa te uvik započinju kavge / S krvi ručak a Ćamil-paše Čerkeza, koji im uzburka krv va ovom rečenicom: “Mnogi grobovi, na-
s krvi večera / Svak’ krvave žvače zalogaje / pokušajem da uvede mali danak. Ono što kićeni spomenici, pod Debeljačom i kod
Nikad mirna danka za odmorka. preživi boj u Dobrinji pored Banje Luke Žegara tužni su svjedoci posljednje krvave
Na Krajini je naprosto morao iznići pogibe pred Bihaćem dvije godine kasni- borbe kod Bišća.” Eto, takvi su svjedoci
grandiozan nišan koji će slaviti junaštvo je, kada Krajišnici na čelu s Alijom Kedi- svi nišani u Cazinskoj krajini. Uspravlje-
ovdašnjih ljudi. Kao da se Krajišnik, čim se ćem zatočiše vezira Tahir-pašu u bihaćku ni u svojoj gordosti i ljepoti, sjetni, kao
zametne u momče, već pripremao za smrt tvrđavu i opsjedaše je cijeli mjesec. Ono da nam žele poručiti drevnu pjesnikovu
i o njoj razmišljao češće nego ostali žitelji što preživi ovu pobunu posjekoše dvije istinu da smrti ustvari i nema. n

STAV 30/7/2021 59