Page 81 - STAV broj 334

ovaj distih jak: najradije bismo rekli da Rođena 1989. u Mostaru, gdje je završila studij hrvatskoga
je strašan. Ali više bi značilo da pitamo:
Zašto u narednom stihu, odmah iza ovog, jezika i književnosti, prva knjiga poezije (“Perlinov šum”)
stoji “mašinica se prekinula”, i to ne da nagrađena prvom nagradom na manifestaciji “Slovo Gorčina”
pitamo jednosmjerno (očekujući da iz
smjera pjesnikinja – čitalac treba i mora i naredne godine (2016) štampana, uposlena na “AbrašRadiju”,
doći odgovor), nego da pitamo i na dru- gdje uređuje emisiju “Poeziju na štrikove” – to je ono što
gi smjer (od)govora računajući (čitalac –
pjesnikinja). To što ne dobijamo odgovor znamo o Aniti Pajević. Onog što ne znamo o njoj ima puno više,
iz prvog smjera (“A šta će ti ta riječ ov- naprimjer, ne znamo kako je u drugoj po redu knjizi “Redukcije”
dje?”, M. Vešović) najprije nas tjera da (u
sebi) pitamo: Da nije možda “mašnica”, (2019) velika poezija stala u svega 15 pjesničkih tekstova od kojih
umjesto “mašinica”; da pitamo: ako je je sačinjena, ne znamo otkud to da prva pjesma u prvoj knjizi (sa
“mašinica” asocijacija na šiljalo, recimo,
zar ne bi bolje bilo da stoji “mašinica se sedam svojih stihova) biva antologijska.
polomila” (očuđenje kroz zamjenu mje-
sta oruđa i predmeta obrade)...? Evo prve pjesme iz druge po redu Pisati stihove za Anitu Pajević to je
Šta ako je “sporno mjesto” (“maši- knjižice (dizajner je, sjajno, riješio da – što pravilnije disati (udisati/izdisati)
nica se prekinula”) zapravo jezgra (srce) ukine paginaciju: nema brojeva strana!) jedno te isto pitanje: Kako ne kazati to
veličine, jakosti, izvanrednosti cijele – još puno prvih pjesama se da ispisati, što se ne može kazati? Ako dišeš pra-
pjesme?! Iz konteksta ostalih stihova, ako krenemo iz nje, pa i ta će se dati is- vilno, to što se ne može kazati oglasi
naime, jasno je da se pjesnički subjekt pisati, koja se “izdaleka razdanjuje nada se (očituje se) kao nemogućnost u jed-
(subjektesa) rasipa, da ponestaje (depre- mnom”... Ne treba, dakle, žuriti i ne tre- nom disajnom intervalu (stih, dva, tri
sija... ne mogu više sebi biti ja… rasula se), ba žudjeti za pjesmom, pjesma uvijek ili najviše četiri stiha), svaki taj disajni
balans nestvarnoj silini pjesničke slike “dolazi na gotovo”, kad se redom sve od interval evocira cjelokupnost, težinu,
(“netko je hidžabom prorijedio sunce i onog što ne možeš kazati doista i ne kaže. definitivnost, potvrdu te nekazivosti.
hinio zrak dok diše”), iza koje odmah sli- Riječi i sintagme u tim stihovima ne-
jedi kolosalna autorefleksija (“ne mogu maju neka svoja izvorno-neupitna zna-
više sebi biti ja”), mogla je (i morala je!) tuga mi je mali tromb čenja, slijedom i zbirom kojih se ipak
dati upravo jedna antisemantična (poput kaže nešto: ne, obratno je – njima se kaže
divljeg konja divljačna) prosta (prosto u bakinoj sobi sve se od tri sata ništa, i to tako što ih čujemo i čitamo
nemoguća!) rečenica kao što je ta: “ma- pomjera ili kreće kao prevod (translaciju, transkripciju)
šinica se prekinula”. Tom (dakle, poku- madrac se, tako mi svega, šućenog-nekazivog... Prevod – na koji
šajmo to zamijetiti) nužno besmislenom proteže kada sjednem jezik? Eto ga još jedno pitanje; na jezik
(i svjesno besmislenom: hej, kako je ovo iz jastuka trusi djetelina umjesto perja toga što se najteže šuti. Jezik tog što se
dobra sintagma!) izjavom-konstatacijom živi su ti jastuci, bako, i neću da spa- najteže šuti nepodnošljivo je težak, on
započinje tijek trostihovnog objašnjenja vam na njima ne stoji “na raspolaganju” nikome – on
(artikuliranja) stanja koje je prethodno otkad tebe nema organički uvijek iznova nastaje kad se
majstorski oslikano: “i to je za ljude/ ra- kad je baka prenijeta u sandučić boje kave u disajni interval (od najviše četiri-pet
sula se staklenka češke u meni/ ovog ljeta jastuci su udarali licima od plafon stihova), sa svojim početkom i svojim
rodit će mi prve kajsije”. I to je za ljude: vješalice tiho poispadale iz ormara krajem, stavi sve što se u njemu (u tom
nužni besmisao nositi u sebi. Čak i prve kišobran je samog sebe otvorio i zamolio intervalu) nije moglo kazati. Slika ko-
kajsije da rode iz toga, s tim, uz to. Dakle, prisutne za mir jom bismo mogli pokušati pobliže ra-
pokušat ću zaustiti tu veličinu, recimo jedno je stablo prešlo za stol i nalaktilo se zviditi prethodne redove ovog skro-
ovako: doista ne kazati, pravim stihom/ mnog teksta jeste slika eho-signala, što
stihovima, ono što se ne može kazati. u stomaku mi pet mjeseci, kao i baki, ga sonar pod vodom izbacuje kud god
I druga knjiga (Redukcije: sjajan na- raste guma (ni-u-šta) dubinom mora; talasi koji
slov – oduzimati riječ samoj sebi!) ima trebalo je smrtovnicu složiti su odaslani samo su talasi – ali onda
svoju prvu pjesmu: od ‘to mi je za mriti kad budem’ fotografije kad se (odbivši se o površinu tijela u
“nada mnom se/ izdaleka/ razdanju- možda bi djeci trebali raditi slikovnice pokretu pod vodom) vrate, tad posta-
je pjesma// tri sam zmijčka ovog ljeta/ pred pogreb ju jezikom: saopštavaju nam da se na
krampom iz zemlje izvukla/ četvere oči stablo dva zaključalo se u ormar i jako toj i toj udaljenosti, na toj i toj dubini
nad njima otvorila/ jedan je par očiju ispumpavalo mentu iz svojih grana trenutno nalazi (mirujući ili u pokre-
dobio prored stonoge/ drugom paru fišek sušene kamilice izbacivao je tu) podmornica...
razmandarinale rožnice/ treći se par barice vlage na mirisne šalove Ima jedno kapitalno pitanje, kapital-
skorio od netreptanja/ četvrtom je zurenje u kojima se zadržala pokoja tanka vlas no u ovom kontekstu, ali i uopće kapi-
u treće popravilo pa oslabilo vid/ sad sam neki šarafići su, dok si spavala, bako, talno, s tim pitanjem završava ova knjiga
slijepa kao poljski miš // pala sam te se zakucani točno ispred nas poezije. Evo ovako:
razbila/ pala jer sam slušala/ šum kiše/ “S kojeg mjesta dolazi pjesma?
kiša je prejako padala/ u meni se ježilo dio sam gume povratila dok se baka iz- Privremenog.”
pet ježeva // a nema gdje je nisam tražila/ vlačila van A na tom mjestu, privremenom (pri-
na pojačanom radijatoru/ u pljesnivom uz pomoć divovskog anđela vremenom – dok pjesma bude iščitava-
džemu od trešanja/ u košpama datulja/ na pogrebima ne gutajte jecaj na), Anita Pajević jeste i ostat će izvr-
u divčibare ne znam kako mi je stići” ugumenit će ga u grlu tuga sna pjesnikinja. Sagovornica mnogim
(geografija jedne pjesme) pjesnicima. n

STAV 30/7/2021 81