Page 27 - STAV broj 225

naselje postalo nam je dom na nekoliko mje- Rekli su da nas vode u Gradačac. Ondje će nasilnici... Sve smo to i sami bili. Ali naj-
seci. Mi djeca polahko smo zaboravljali na nam naći smještaj. Prvu noć su nas smjesti- tužnije u svemu jeste to da čovjek koji je
izbjegličke muke i više se zaokupljali igrom. li u školu. Selo se zove Zelinja Dona. Prvi poslao svoje dijete u Njemačku da radi
Ponekad smo se znali izgubiti, u moru istih put u našem izbjegličkom životu osjetili smo za plaću od 2.000 eura, jer ne isplati se
bijelih UNHCR šatora teško je bilo pronaći da smo negdje dobrodošli. Žene su stalno ovdje raditi za 800 maraka, kaže šta će
onaj u kojem je tvoja porodica. Odmah su nas donosile hranu, pite, čorbe, meso... Kao da migranti ovdje, što nisu ostali u svojim
ošišali “na keca”, da ne donesemo kakvu za- su im došli gosti, a ne izbjeglice. Ljudi su se zemljama, tamo nije rat. Zar nismo isti,
razu. Prvo tuširanje bilo je šmrkom iz cisterne, dobrovoljno prijavljivali da prime izbjeglice zar nismo svi izbjeglice? Neki će reći
buljuk djece ukočene pred mlazom vode. Prvo u svoje kuće. Istina, Općina je onim koji su nije to isto, nismo isti.
pitanje kada upoznaješ novog druga bilo je: htjeli da prime izbjeglice, a prostori nisu bili A činjenica je da Pakistanac, iako
Je li tvoj babo preš’o? Slijeganje ramenima uvjetni, pomagala da ih adaptiraju. Nas je nije tamo rat, želi otići u Njemačku da
bilo je najčešći odgovor, neodređen, a tužan. primio Ibrahim Spahić. Njegova kuća je po- radi, isto kao i Bosanac. Tu nema razli-
Kada se nečiji babo ili brat pojavi u kampu, stala i naš dom, svi smo bili kao jedna po- ke. Bosanac u Bosni zarađuje u prosjeku
nastaje neopisiva radost djece i cijele porodice, rodica. Njegov sin mi je bio kao stariji brat. oko 900 maraka, dakle 450 eura, dok Pa-
ali onda naglo splasne, kao da svi istovremeno Trudili su se da nas usreće. Najveća radost kistanac u Pakistanu zarađuje u prosje-
shvate da se ne možeš radovati kada u prvog mog cijelog izbjegličkog života bio je bicikl ku 100 eura. Sudeći po ovim zvaničnim
susjeda iz šatora pored niko još nije preš’o. što mi ga je Ibrahim donio iz Austrije. BMX podacima, zaista nismo isti, Pakistan-
Onda budeš sretan jer je tvoj babo došao, a kakav nijedno dijete u selu nije imalo. Ja sam cima je gore nego nama i zato žele po
istovremeno tužan jer je tvoj drug tužan zato već stekao nove prijatelje, krenuo u 5. razred svaku cijenu u Njemačku ili bilo gdje u
što njegovog babe još nema. Lanč-paketi u to osnovne škole. I život se vratio u koliko-to- Zapadnu Evropu. Ovdje smo Pakistan-
vrijeme bili su jedina hrana koju smo imali, liko normalan kolosijek. Sve manje smo bili ce uzeli samo za primjer, isto se odnosi
ali nenaviknuti na gotova jela iz kesice ljudi izbjeglice. Ne kažem, nisu bili svi dobri kao i na ostale migrante.
su tražili načina da malo “poboljšaju” okus, Ibrahim. Ali nisu ni svi bili loši kao oni što I još kažu nismo isti, mi smo bili izbje-
pa je glavni specijalitet kampa bila čorba od su govorili da smo bagra, seljačka stoka koja glice, a oni su migranti. Prema oxfordskom
gotovih jela. Kako je vrijeme prolazilo, tako je došla da uništi Tuzlu... No, ovo je sjećanje rječniku, izbjeglica je osoba koja je prisi-
je i u kampu bilo sve više sadržaja. Dobili nekoga ko je od 11 godina života tri godine ljena napustiti svoju zemlju ili dom zbog
smo šator-džamiju, pa smo mi djeca često proveo u izbjeglištvu, sjećanje na protjeriva- rata, političkih, vjerskih ili socijalnih ra-
išli učiti Kur’an. Tada sa prvi put upoznao nje iz Srebrenice 1995. zloga. Prema istom rječniku, migrant je
Pakistance. Bili su dio mirovnih snaga. Če- Život izbjeglica je takav, uglavnom vas osoba koja se iz jednog mjesta seli u drugo
sto bi nama djeci iz kampa pravili nekakve ne vole i ne podnose, svašta vam govore, zbog posla i boljih životnih uvjeta. Ako
pakistanske lepine i mazali ih džemom. To ali kad sve prođe, ostane sjećanje na ljude pažljivo pročitamo ove definicije, vidjet
je bila najukusnija hrana tog vremena. Do- poput Ibrahima. ćemo da su naši građani koji sele u Nje-
nosili su nam i hurme. Uvijek su bili vedri, Svaki put kada vidim izbjeglice, ili, mačku zapravo migranti, jer idu prven-
igrali se s nama. Niko nije volio unproforce, kako ih zovemo, migrante, u parkovima, stveno zbog posla i boljih uvjeta života,
ali Pakistance smo voljeli. kada vidim ona stalna vozanja i izmje- a da su ljudi koji dolaze s Bliskog istoka
Prolazili su mjeseci, približavala se je- štanja, sjetim se kako je biti pod vedrim izbjeglice jer su neki od njih prisiljeni
sen i kiše su bile češće. Postajalo je hladno, nebom, ne znati kuda ideš, kako je biti otići iz svoje zemlje zbog rata, neki zbog
a naši šatori puni vode. Svaki dan neko od nepoželjan. Ovih dana svi slušamo ko- političkih, a neki iz socijalnih razloga. Zar
drugova ne bi došao da se igra. Čuli smo da mentare poput onih: šta će ovdje, što život sa 100 eura mjesečno nije dovoljan
su ih odveli iz kampa. Došao je red i na nas. nisu ostali u svojim zemljama, lopovi, socijalni razlog za bježanje? n

STAV 27/6/2019 27