Page 31 - STAV broj 283

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
U još jednoj posjeti Koraju

NESRETNO MJESTO,

TOLIKO DA ČOVJEKU

PAMET STAJE

“Rođen sam u Tuzli, dvije godine nakon rata, a u Koraju živim zadnjih
Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ pet godina, doduše, ne svojom voljom, otac je želio da se vratimo
i, eto, tu sam, a da je dobro, nažalost, nije. Nema života ovdje.
Pa, uostalom, vidjeli ste i sami, sve je prazno, pusto, nigdje nikog.
Odlazim, bilo gdje. Doduše, ne baš bilo gdje, neke konkretne korake u
tom pravcu već sam napravio, ali ne bih o tome, da ne ureknem nijet”

okom zadnje posjete Koraju, kra- i Muste Islamovića i zaključuje da je ova gdje, prije povratka u Tuzlu popijem čaj
jem februara ove godine, nešto mahala vjerovatno dobila ime po kovači- i zgrijem se.
duže zadržao sam se u Kovače- ma, jer niti u njoj niti u Koraju prezime- Ulazim u jedan od dva kafića i, osim
Tvića Mahali, rodnoj mahali mog na Kovačević nije bilo. mlađahnog konobara, sasvim očekivano,
oca, nekad gusto naseljenoj, s klasičnim Uzgred, pišući o mahali u kojoj je i ne zatičem nikog. Dečko mi donosi čaj i
bosanskim kućama s obiju strana glavne sam rođen, Hamzić je ostavio zapis o mom podozrivo me gleda. Mada mi nije bilo
ceste, s kaldrmisanim avlijama, brižljivo rođaku, amidžiću mog oca, koji mi se i do razgovora, jer rogobatne bunker-ku-
uređenim ružičnjacima, a danas, uviđam nije baš dopao, ali, evo, ipak ga navodim: će u Kovačevića Mahali pokvarile su mi
to dok pažljivo gledam svuda naokolo, do “Na meraji preko puta Safetove magaze raspoloženje, ipak, a da bih razbio neu-
krajnosti mi neprepoznatljivoj, načička- bilo je igralište za mahalsku djecu, a na godnu šutnju, predstavljam se i govorim
noj novoizgrađenim i uglavnom praznim pločnicima ispred dućana curice su igra- da sam porijeklom iz Koraja. On kratko
kućama, u beton i željezo okovanim (isti- le ‘škole’, dok su muška dječurlija pravila zašuti, zamisli se i reče da za moje pre-
na, četnici su tokom ljeta 1992. godine ‘puške’ od ilovače i ganjala ‘buhu’ (čigru) zime nije čuo.
opljačkali i do temelja spalili Koraj, pa koje im je pravio Mustafa Ibrahimović – Nije ni bitno. Ibrahimovića u Koraju
prepoznatljiv ne može ni biti, ali ono što u svojoj kolarskoj radnji ispod njegove odavno nema, još od prije rata, a ni ti, za-
me je zaista rastužilo jesu ogromne, hlad- kuće. Volio je djecu, jer su mu pravili sigurno, nisi rođen ovdje, pa nije čudo što
ne bezlične kuće, potpuno neuklopljive u društvo i posmatrali ga kako, kao kakav ti moje prezime nije poznato. Je li tako?
nekad skladnu ambijentalnost mahale), virtuoz, od običnog komada hrastovog – Jeste. Rođen sam u Tuzli, dvije godi-
no, da ne duljim, ono što me je, kako re- ili nekog drugog odgovarajućeg drveta ne nakon rata, a u Koraju živim zadnjih
koh, nešto duže zadržalo u ovoj mahali pomoću jednog ručnog struga s točkom, pet godina, doduše, ne svojom voljom,
bila je posjeta mezarju u kojem su uko- koji se pokreće nogom, i dlijeta izrađuje otac je želio da se vratimo i, eto, tu sam,
pani moji preci s očeve strane i razgleda- pojedine dijelove od kojih će sklopiti dr- a da je dobro, nažalost, nije. Nema života
nje također novoizgrađene džamije, jed- veni točak za volovska ili konjska kola. ovdje. Pa, uostalom, vidjeli ste i sami, sve
ne od tri u mjestu, smještene u samom Mahalska djeca su ga slušala, dodavala je prazno, pusto, nigdje nikog.
središtu mahale. pojedine alatke, donosili mu vodu, poli- – Da, da jesam... Pa, šta ćeš? Šta si
Zanimljivo, ova džamija, nevelika, jevali na ruke, odlazili u dućan po ciga- naumio?
skromna, ali ostvarena i lijepa u svojoj rete, a on im je zauzvrat pravio te ‘buhe’, – Odlazim, bilo gdje. Doduše, ne baš
jednostavnosti, nikad nije imala ime, a saonice potkovane gvozdenom šinom ili bilo gdje, neke konkretne korake u tom
zbog čega, barem meni, nije poznato. Tako, lastrom na kojima su se zimi ‘plazali’ niz pravcu već sam napravio, ali ne bih o
hroničari Koraja, napose Alija Hamzić, Kaldrmu ili pokraj džamije. Na rafi, pored tome, da ne ureknem nijet.
vele samo to da je džamija u Kovačevića alatki, držao je jednu ‘polooku’ s rakijom – Dobro, ti najbolje znaš. Kako god,
Mahali izgrađena 1903. godine na zemlji- iz koje bi s vremena na vrijeme potegao neka ti je sa srećom – rekoh, pozdravih
štu koje je uvakufio Alija Agić, kao i tako- koji gutljaj i pjevušeći nastavljao hobla- ga i izađoh na avetinjski pustu ulicu.
đer štur podatak da se u neposrednoj bli- nje i testeranje drveta, sve do pred mrak Gledam, nigdje nikog, čak ni psa, mač-
zini nalazio sibjan-mekteb, mnogo stariji kad bi, već pomalo pjančik, zatvarao svoju ke. Sablasno. Obaram pogled, žurno
od džamije, te dućani i zanatske radnje. radnju i odlazio u kuću ljuljajući se kao koračam i napuštam Koraj, mjesto, čak
Hamzić nadalje navodi da je u ovoj truhla taraba.” i ovakvo kakvo je danas, i dalje jako li-
mahali nekad bilo više kovačnica, da su Helem, nakon što sam obavio što je jepo i, istodobno, ništa manje nesretno,
sve do šezdesetih godina postojale dvije trebalo obaviti, pružam korak i krećem zapravo, toliko nesretno da čovjeku na-
kovačke radnje u vlasništvu Džeme Agića ka centru mjesta da negdje, a znam i prosto pamet staje. n

STAV 6/8/2020 31