Page 36 - STAV broj 283

POLITIKA: SJEĆANJE NA 6. AUGUST 1992. – DAN POČETKA RASPUŠTANJA LOGORA “OMARSKA”

Pamćenje i pisanje kao prekid ciklusa
SVI SMO MI

MEMORIJAL

“Omarska” je skoro ispražnjena 6. augusta 1992. godine. Od
3.334 registriranih logoraša (a bilo ih je više), približno 1.250
preživjelih prebačeno je u logor “Manjača” (među njima i moj

amidža), oko 780 za logor “Trnopolje” (među njima i moj otac), a
mi, 173 muškarca i 5 žena, ostali smo u logoru. U toj grupi, koja
je bila predviđena za likvidaciju, saznat ćemo kasnije, ostao je
i Šerif Velić, koji je prije deset dana u Kozarcu imao promociju

svoje knjige: Sačuvano od zaborava. U ovo surealno vrijeme
korone Šerif će obići Bosnu s još jednom životnom pričom
preživjelih iz srpskih logora. Logoraš i borac Armije RBiH koji
u osmoj deceniji života ostavlja svoj memorijal Omarska

Piše: Satko MUJAGIĆ pa onda tamnoplavu i crnu taman prije znali – ode još jedan. Od tad znam šta je
nego što je pustio dušu. Sve je tad zatihlo grobna tišina. A svi u grobu živi, samo
u prostoriji koju smo zvali “Makina soba”. jedan još vreo, ali je krv prestala da kola.
Činilo mi se, kad se jadni Silvo konačno “Što olovka zapiše, trajnije je građe
umirio, da sam to popodne prvi put vidio od svega što je u čovjeku mesnato”, reče
ljudsku dušu kako lebdi iznad naših glava. jednom Krleža.
Da sam je i čuo. Ovo nikom nisam rekao Kad su ga iznosili u ćebetu (Mirso Sof-
CIKLUS “OMARSKE” 1992. dosad. Nikom. Da sam tad vidio i zvuk tić i još tri logoraša koja su uprkos gladi
Silvester Sarić Silvo, direktor pošte i čuo boju ljudske duše. Evo sad pišem. bila dovoljno jaka da nose tijelo čovjeka
u Prijedoru, izdahnuo je jednog julskog Znam, odlično se sjećam, nakon što je uz od 100 kila), vidio sam njegovu čupavu,
popodneva 1992. godine nakon višednev- tihe potmule zvuke konačno izdahnuo, mušku ruku kako visi iz deke i na njoj sat.
nih premlaćivanja od kojih su mu otkaza- cijela prostorija je zanijemila. Bez dogo- Ova četverica duboko su disali prteći iz-
li organi, a koža dobila sve dugine boje, vora, ljudi su prekinuli razgovore i svi su među nas golemo tijelo. Sad se ne sjećam
da li neko skinu onaj sat da ga dadne se-
Spomen-ploča poslana od grupe Prijedorčana iz stri u Zagreb ili sat ostade da ga skinu sit-
Beograda za komemoraciju 6. augusta 2019. godine
ne duše stražarske i odnesu u Lamovitu,
Marićku ili Radivojce, prije nego što će
Silvino tijelo etnički biti očišćeno, prvo
uneseno u tamić, glava će ostati da visi
preko stranice, pa onda u jamu (položaj
glave u tom momentu nepoznat). Ispričao
mi je nešto o Silvi i jedan Nedžad prije
godinu, jedući pitu s puuuno kajmaka na
4. spratu BBI centra u Sarajevu, a ja opet
zaboravih dio... A zagubi i Nedžadov broj.
(I zato pišem, jer sve se zaboravlja.)
Sjećam se kako su ova četverica zvali
“vodnika” s vrata da pitaju za dozvolu da
iziđu i iznesu mrtvog čovjeka na travnjak

36 6/8/2020 STAV