Page 40 - STAV broj 283

POLITIKA: SJEĆANJE NA 6. AUGUST 1992. – DAN POČETKA RASPUŠTANJA LOGORA “OMARSKA”

odavno je spremno za gradnju memorija-
la “bijela kuća”, u Beogradu ili bilo gdje
drugo u svijetu.
“Omarska” je skoro ispražnjena 6. au-
gusta 1992. godine. Od 3.334 registriranih
logoraša (a bilo ih je više), približno 1.250
preživjelih prebačeno je u logor “Manja-
ča” (među njima i moj amidža), oko 780
za logor “Trnopolje” (među njima i moj
otac), a mi, 173 muškarca i 5 žena, osta-
li smo u logoru. U toj grupi, koja je bila
predviđena za likvidaciju, saznat ćemo
kasnije, ostao je i Šerif Velić, koji je pri-
je deset dana u Kozarcu imao promociju
svoje knjige: Sačuvano od zaborava. U ovo
surealno vrijeme korone Šerif će obići Bo-
snu s još jednom životnom pričom preži-
vjelih iz srpskih logora. Logoraš i borac
Armije RBiH koji u osmoj deceniji života
ostavlja svoj memorijal Omarska.
Vec 7. augusta 1992. rano ujutro dobi-
li smo vojne krevete koje smo sami od 1
do 5 istovarali s velikog šlepera i sklapali I danas u Trnopolju, umjesto muzeja o najvećem logoru u
u prostoriji koju smo zvali Mujina soba.
Sva ta četiri sata bojao sam se da ću pasti Evropi nakon Drugog svjetskog rata, onom čiji su snimci,
od umora i iznemoglosti, a neki logoraši
su tučeni i pretučeni, ali najviše sam se pored “Omarske”, bili direktan povod osnivanja Haškog
bojao da će taj isti šleper, nakon što ga tribunala, već dvije decenije stoji spomenik srpskim
ispraznimo, odvesti i nas u neku vukojebi-
nu ili nad jamu Stari Kevljani (otkrivena vojnicima, tamna betonska ptičurina s krstom i tekstom
13. augusta 2004. godine s ostacima 456 Petra Kočića, a u jednoj od prostorija u kojoj su 1992.
logoraša “Omarske”), gdje bi, pred sami
kraj tromjesečnog džehenema na Zemlji godine ležali zatočeni građani Prijedora otvorena je i
zvanog “Omarska”, ipak ostavio kosti.
Kasnije ćemo saznati da je grupa od 124 spomen-soba. Opet srpskim vojnicima, naravno
logoraša koja je izvedena samo noć ranije
pobijena nad jamom Hrastova Glavica po-
red Sanskog Mosta. Ubijani su u grupama i okončao život, uprkos ratnoj prošlosti u Prijedoru, uprkos peticiji i inicijativi
po tri jer je otvor te prirodne jame, koja je roditelja na strani Prleta i Tihija, u nekoj koja traje već desetak godina jer u rs-u
danas bukvalno zatvorena spomenikom, zabiti koja je danas obilježena samo zato malo šta se obilježava ako se ne uklapa u
toliko uzak da može primiti samo tri tijela što je ostala na južnoj strani entitetske li- narativ Dodika, Pavića, Vučića..., isti onaj
istovremeno. Znači da je bila 41 grupa po nije. Nema ni doktor Eso danas ni ulicu narativ koji je započeo i Karadžić: “Kada
3, pa još jedan..., a baš jedan i samo jedan
je preživio, izišao iz jame i ispričao pri-
ču. Rekao je i da je ubica tražio stolicu da
sjedne jer se umorio ubijati stojeći. U istoj
jami pronađene su kosti i dvojica građana
Sanskog Mosta koji su “nestali” nekoliko
godina nakon “onog” rata. Zanimljivo...
Znači, iako se o toj jami i nestanku dvo-
jice ljudi decenijama “ništa nije znalo”,
ubice su pedeset godina kasnije, baš na
isto mjesto, u istu rupetinu, natrpali još
124 nedužna čovjeka. Jedan od ubijenih
bio je moj komšija Itko Jakupović, a ostao
je tu i doktor Esad Sadiković, vrhunski
specijalista bivše države. Osamdesetih je
radio za UN na Samoi, sin oficira JNA
(i tetke moje majke) Sene Kovačević i
Hasage Sadikovića. Sena je u onom ratu
napustila medresu i priključila se pokre-
tu otpora zbog pogroma nad komšijama
Srbima, Hasaga je bio sin imama iz Bo-
sanskog Novog, prvoborac. Eso je odra-
stao u Sarajevu, ali se vratio u Prijedor

40 6/8/2020 STAV