Page 48 - STAV broj 283

POLITIKA: SJEĆANJE NA 6. AUGUST 1992. – DAN POČETKA RASPUŠTANJA LOGORA “OMARSKA”

Komandir 1. čete, 1. bataljona Faruk Sivac, Kevljanin, nosilac odlikovanja Ed Vulliamy i Šerif Velić prilikom jednog susreta u Kevljanima
“Zlatni Ljiljan” i Šerif Velić
zato što sam prekomjerno debeo? Zar im je to bio jedini kriterij? upravo naše živote oduze. Ne znaju jadnici da više nikada neće za-
Jedva sam se držao na nogama i želio sam samo da se spustim na spati snom pravednika. Moji drugovi i ja već smo se dogovorili da
zemlju da malo odmorim, pa neka bude šta biti mora. Ali nisu im do Sudnjega dana mira dati nećemo... Mesudovo tijelo i tijela
nam dali mira. Zalijetali su se kao stršljenovi i udarali nas noga- ostalih pet mladića na tom mjestu su ostala desetak dana... Jednoga
ma i puškama. Padali smo, ali su nas udarcima primoravali da po- dana u logor Trnopolje došla je grupa četnika iz nama susjednog
novno ustanemo. Narediše da stanemo jedan pored drugoga i da sela. Vođa im je V. R. zvani Kreja. Naredio je nekolicini logoraša
im leđa okrenemo. Prolomiše se rafali, a onda i mene pogodi. O, da pođu s njima. Među logorašima je bio i Mesudov prijatelj Meho
Allahu moj! Do prije nekoliko dana nemir i crne slutnje, a sada K., otac Hamedove žene Suvade. Potrpao ih je u žuti kamionet,
stvarnost. Baš kao što sam iz majčine utrobe morao na dunjaluk marke TAM, i povezao u neizvjesnost. Nije im ništa objašnjavao
doći, kao što sam morao proživjeti život koji nisam želio, niti vo- i bili su jako prestravljeni. U većini slučajeva to je bio put bez po-
lio, da gotovo nikakvog dobra i radosti ne osjetih, tako sad mo- vratka. Izbora nije bilo. Morali su krenuti. Poznatim putevima
ram da ispijem gorko smrtno šerbe... Zar će me ubiti ni kriva ni dovezao ih je do raskršća kod Kamičke ekonomije, dao im alat u
dužna?! Osim za lične podatke, ništa me drugo ni upitali nisu, a i ruke, pokazao na gomilu šljunka i naredio da razgrću. Uskoro su
da jesu, ne bih znao kazati. Iz Armije su me otpustili upravo zbog se ukazali leševi. Bilo ih je šest. Meho K., Suvadin otac, odmah je
toga što, čim se malo uzbudim ili dođem u bilo kakvu konfliktnu prepoznao svoga prijatelja Mesuda, ali ničim to nije smio pokaza-
situaciju, jezik mi se zaveže. Samo bih plakao. To njima nije bilo ti. Natovarili su ih na kamionet i usput pokupili još leševa. Meho
važno. Izgleda, dosta im je što mi ime nije njihovom imenu slič- K. je prepoznao i Husu Čolića, starca od preko devedeset godina.
no i što ne pripadam narodu kome oni pripadaju. Još sam bio živ. Huse Čolić je bio jedna od prvih žrtava agresije na naše selo. Hu-
Pao sam među prvima. Rafali su nas odbacili u grabu, a na meni sino tijelo je pronađeno četrnaest godina kasnije i pokopano na še-
je bilo tijelo nekog od mojih drugova. Bio sam pri svijesti. Ječao hidskim mezarjima u Kamičanima. Mesudu je bilo suđeno da još
sam glasno. Nisam se mogao pomjeriti, što zbog rana, što zbog ti- jednom – mrtav – prođe kroz svoje Kevljane. Opet krug. Kamiča-
jela mog drugara koje me pritiskalo. Kad su nas iz busa istjerali, u ni, Kevljani, Omarska, pa ponovno nazad prema Jakarinoj Kosi
blizini sam vidio kamion natovaren šljunkom, a unutra je sjedio kod Ljubije... Kao da je zalutao. Naizgled bez ikakve logike. Ali,
šofer. Nije mi bilo jasno šta će tu u ovo gluho doba. Tek kad je u mi svakako njihovu logiku ne možemo shvatiti... Na kraju, kao
rikverc krenuo prema nama, postalo mi je jasno da će ga iskipati konačan smiraj, Mesudovo tijelo ponovno vraćaju u Kamičane,
na nas. Oni su se kikotali pripremajući kamion za iskipavanje kao na Šehidske mezarluke, nedaleko od mjesta gdje je ubijen... (...)”
da su nekom domaćinu prodali turu šljunka, pa još samo da je na
avliju istresu. Motor kamiona počeo je glasnije raditi i uskoro su NJIHOV ZORAN I NAŠ SABAHUDIN
prvi kamenčići počeli padati po meni. Moj tečo, u autobusu koji “I pored svih opasnosti, mnogi od nas koji smo bili u poziciji
nas je odvezao za Prijedor mislio sam da gore ne može biti, ali sam gledali smo šta se događa. Zatočenike su dovezli autobusima. Već
ubrzo saznao da ima gore od gorega. Do u beskraj... Zar će me ži- su bili pretučeni da su jedva stajali na nogama, a još su na putu do
voga zatrpati?! Šljunak mi je prvo počeo padati po nogama i, kako ‘bijele kuće’ morali proći kroz četnički špalir. Tukli su ih sa svih
se hrpa povećavala, tako je iz mene duša moja izlazila. Osjetih kao strana, svim i svačim: puškama, bejzbol-palicama, električnim ka-
da su mi cijeli dunjaluk i sva nebesa na pleća stavili. A onda? Olak- blovima raznih profila, rukama i nogama. Ljudi su bauljali, posrtali,
šanje!!! Postadoh slobodan. Žice na rukama više nije bilo. Sada a mnogi su od udaraca i padali. Onda bi na te jadnike još žešće na-
sam visok i tanak, upravo onako kako sam oduvijek želio, proživ- valili po četiri i više odjednom. Bilo ih je koji su malaksali i ostali
ljen u najljepšem obliku. Oslobođen od svih dunjalučkih tegoba, ležati na betonu, ali su nailazili sljedeći logoraši gazeći i saplićući
jasnim pogledom gledao sam oko sebe. Tek sad sam osjetio divnu se o njih. ‘Bijela kuća’ služila je nekad za odmor radnika u kratkim
majsku noć. Oko mene razlijegala se pjesma bezbroj umilnih pti- pauzama. Sada je pretvorena u jedno od najgorih mučilišta u logoru.
čijih glasova, kojih do maloprije nisam bio ni svjestan, a milijar- Navečer bi je četnici praznili ubijajući njene stanovnike na razne
de zvijezda mamile su me u visine. Oko mene iskupiše se i moji načine, a pred zoru, drugi logoraši bi sakupljali beživotna tijela,
drugovi. Jedan po jedan izlazili su ispod šljunka. Umiveni, veseli tovarili na kamionet dvotonac, a četnici bi ih odvozili van kruga.
i lijepi. Ne zna se koji je ljepši. Možemo i letjeti, a brzi smo kao i Već tada smo naslućivali da ih odvoze u Kevljane, muslimansko
sama misao. Ipak, još smo tu. Posmatramo naše dušmane kako se selo oko šest kilometara udaljeno od Omarske. To je bio uzrok da
spremaju otići. Izgledali su jadno. Izobličenih lica i unezvijerenih je u ‘bijeloj kući’ bilo mjesta. Kada se sve konačno smirilo, nama
pogleda. Žure kućama jer su umorni i pospani. Da li će ujutro kad su dozvolili da možemo sjesti. Potrbuške smo ležali oko četiri sata.
ustanu svoje dijete pomilovati po glavi? Baš onom rukom koja, evo, Jedva smo pokrenuli utrnule udove. Pokušavali smo zauzeti mjesta

48 6/8/2020 STAV