Page 52 - STAV broj 283

POLITIKA

Borite se protiv priče koja vam se pripo-
vijeda iz godine u godinu, bez podudaranja
s onim što ste vidjeli i što znate”, žali se.
Jaski je bio najstariji od njih trojice
kad se prijavio u jedinicu. Upozorava da ih
društvo i mediji mogu “okriviti za sve što
žele”, ali oni koji su bili tamo znaju “ko su
krivci” u tom masakru. “Cijeli nas je svijet
odbacio. Hvala Bogu da nakon toliko godi-
na razumijemo što se stvarno dogodilo i da
nas ni za šta ne mogu kriviti. Da, štitili smo
ih, bili tamo, a nismo se borili”, insistira
Jaski, koji je napustio holandsku vojsku i
odselio u španski Alicante 2006. godine.
“Nisam se bojao smrti. Bit će to zato
što sam bio mlad i mislio sam da se mogu
nositi s cijelim svijetom”, kaže on. “Ra-
dio bih svoj posao do posljednjeg trenut-
ka. Kad su mi dali zapovijed da odem na-
prijed među strane koje su se međusobno
ubijale, poslušao sam, bio sam vojnik i tako
je trebalo”, kazao je. Ali nikada nisu do-
čekali naredbu da se suprotstave srpskim
brigadama. Vlada Holandije priznala je
2016. godine da je Dutchbat III poslan u
“nemoguću misiju”, što su ova tri vetera-
na tvrdila četvrt stoljeća. “Nisam ponosan
na tu misiju. Neodlučnost međunarodne
zajednice rezultirala je hiljadama života i
to je sramota”, kaže Jaski.
Jedna od stvari za koju Ben krivi Vla-
du Holandije jeste “komunikacija” nakon
masakra, jer “pokušali su ušutkati sve, a to
je stvorilo vrlo neobičnu sliku za Holan-
đane”. Tako je nekoliko veterana izvelo
holandsku državu na sud, jer, napominje
Ben, Vlada je “pokušala učiniti sve što je
moguće kako bi podržala ideju da su pla-
ve kacige djelomično krive”. I istodobno
ih je napustila, nije se brinula o njihovoj
situaciji, nije učinila ništa kako bi olakša-
la liječenje njihovih trauma i ostavila ih
je da sami žive s krivnjom pred društvom.
“Prolaze godine, ljudi oko vas više ne
govore o Srebrenici, ali vi idete u krevet,
ustajete i živite sa Srebrenicom. Susjedi su
mi rekli: ‘Gotovo je, prestani se žaliti, mo-
raš nastaviti dalje.’ Ali ne možete nastaviti
ako nemate odgovore ili mir. Učinio sam
što sam mogao? Jesu li to radili moji nadre-
đeni?”, pita Edo. Zbog toga je počeo živjeti
sam. “Ljudi vas ignoriraju, ne zanima ih
što se događa u vašoj glavi, a dolazi do po-
sttraumatskog sindroma: što više kontakta
imate, to više gradite zid oko sebe. Osmje-
hujete se, ali iznutra umirete malo-pomalo.
Pokušavate nešto sklopiti, ali društvo vas
ruši kao da ste krivac za toliko hiljada mr-
tvih i zato se osjećate vrlo loše. Mnogi su
moji prijatelji počinili samoubistvo, drugi
pate od psihoze, treći su napustili porodicu
i vlastiti život...”, kaže Jaski. “Gledaju na
nas kao na kriminalce. Srebrenica je utje-
cala na mene, utječe i danas i utjecat će na
mene do kraja života.” n

52 6/8/2020 STAV