Page 49 - STAV broj 283

Masovna grobnica Stari Kevljani Šerif Velić sjedi prvi s desne strane

gdje je ko ranije sjedio. Iza nas ostale su lokve znoja koje je vreli zalogaj kruha kojeg nije uspio pojesti. Košulja mu se podvrnula, a
asfalt brzo upijao. Sjedili smo i šutjeli, zaokupljeni svako svojim gola leđa odnosio je grubi asfalt. Tako je otišao moj prvi komšija sa
mislima. Ja sam gledao jato golubova na krovu upravne zgrade. Sve piste Sabahudin. Kad su s njim zamaknuli iza restorana, od njega
druge ptice: vrapci, švrake i ostala divljač su se naprosto razbježali, je ostao samo kanister i zalogaj krvavog kruha na asfaltu. Gledao
jer ih je rastjerala pucnjava, ali golubovi nisu pobjegli. Njih četnici sam u taj zalogaj i beskrajno želio da ga sklonim ukraj, da se ne
nisu mogli otjerati svojom drekom i pucnjavom. Gađati golubove, gazi, ali nisam imao hrabrosti da to učinim. Tada su iz restorana
to im je bila omiljena zabava. Kad bi koji put pogodili, golubije natrčali logoraši koji su upravo završili s obrokom i, kad su prošli,
mrtvo tijelo bi se skotrljalo niz strmi krov, a četnici bi to vriskom zalogaja više nije bilo. O Sabahudinu sam danima razmišljao. Zar
proslavili čestitajući uspješnom strijelcu. (...) zbog jednog običnog bujrum da mu katili život uzmu?” n
Istini za volju, bilo je dana kad smo lagahnim korakom mo-
gli doći do restorana, mirno pojesti svoj obrok i vratiti se natrag
bez maltretiranja. Danas nije bilo špalira, ali smo morali brzo je-
sti. Možda je smjena bila već umorna od dočeka koji su pripremili
mještanima Brda. Možda su poželjeli da se malo odmore od teška
posla. Sabahudin je imao običaj i od ono malo kruha ostaviti ko-
madić, da bi, kad bi se na pistu vratio, lagahno jeo. Sjeo je na ivicu
betonske vaze i grickao svoj komadić kruha. Ni on, a ni mi, nismo
slutili da, ustvari, kupi zadnju nafaku na ovom svijetu! U tom mo-
mentu pored Sabahudina je naišao četnik, pogledao ga i rekao:
– Prijatno.
Sabahudin je spontano, ne sluteći ništa, odgovorio:
– Bujrum. Četnik je naglo zastao i onda iz sveg glasa dreknuo:
– Štaaa?! Je l’ da ti ja to jedem, majku ti balijsku?!
Iz okreta, izmahnuo je nogom, pogodio Sabahudina u prsa
strašnim udarcem.
– Ti da meni rečeš bujrum!
Nastavio je da ga udara. Utom su pritrčali i ostali koji su bili
u blizini i pridružili se ne pitajući ništa. Sabahudina sam čuo da
je samo uspio izgovoriti:
– Nemoj, Zoka brate!
– Nisam ti ja nikakav brat, majku ti balijsku!
Tukli su ga puškama, naskakivali nogama po njemu, a mi smo
samo nijemo posmatrali, nas sedam stotina logoraša. Sedam stoti-
na svjedoka!!! Kada su prestali, Sabahudinovo tijelo podrhtavalo
je još pet-šest sekundi, a onda se smirilo. Iz usta, ušiju i nosa tekla
je crna krv. Zoran je zadihano stajao pored mrtvog Sabahudina i
kao u transu ponavljao:
– On meni da kaže bujrum!
Okrenuo se i upro prstom u dvojicu logoraša:
– Ti i ti, nosite mrcinu da ne smrdi vojka (ovdje)!
Prišli su, prihvatili tijelo za ruke i noge, a onda je Zoka po-
novno dreknuo:
– Ne takooo! Za noge uzmite, ‘ajvaniii!
Uzeli su ga za noge i počeli vući. Zoran je išao pred njima. Ja
sam kao okamenjen gledao šta se sa mojim komšom događa. Vukli
su ga dok mu se glava klatila i odskakala. Tada se dogodilo nešto što
neću zaboraviti pa kad bih hiljadu godina živio. Iz usta mu je ispao

STAV 6/8/2020 49